Gibanje svijeta života
Žarko Paić

Tko od koga uči: arhitektura od filozofije ili filozofija od arhitekture? Ako se na ishodu onog što još nejasno nazivljemo modernom uopće može govoriti o "arhitekturi" i "filozofiji", onda proces učenja kao prisvajanja nekog stanovitog znanja otjelovljenog u tradiciji ima smisla samo pod pretpostavkom volje za preoblikovanjem unutarnje svrhe i arhitekture i filozofije. Učenje, dakle, uvijek iziskuje dijalog, pa makar obje strane u odnosu iz njega izišle razočarane i ravnodušne. Tek je s postmodernom osamdesetih godina u svijetu odnos poprimio dijalošku formu. Neki autori, poput Gillian Rose, tvrde kako je zapravo arhitektura u postmodernome kontekstu postala paradigma za novi nominalizam, pri čemu je periodizacija u povijesti arhitekture na historicizam, modernistički pokret, rasap modernizma poslije II. svjetskoga rata i postmodernizam rezultat svojevrsne filozofijske koncepcije vremena iz koje povijesne znanosti izvode svoja kronološka suspregnuća. Jedan od mjerodavnih razgovora o fluidnosti pojmovlja što ih rabe obje humanističke discipline vodio se 1984. godine između Jacquesa Derride i Eve Mayer (Labyrinth und Archi/Textur). Za Derridu je bilo bitno uvidjeti kako je arhitektura u oblikovno-dekonstruktivnome smislu - govorom, kategorijama i stilom - usvojila temeljne razlike između ljudskoga i božanskoga, prirode i kulture nadomještajući ih idejom labirintske različitosti. Nigdje se izričito nije spominjao neki apsolutni rez, prijelom ili raskid s funkcionalizmom prethodne stilske formacije. Poput Borgesove metafore za simultanost svjetske književnosti, Derrida je idejom labirinta samo kanio mitološkom figurom uputiti na složenost svijeta života u kojem ništa više nije samoizvjesno, svodivo na beskonačni napredak rođen iz novovjekovnoga razuma. Arhitektura se iznova vratila svojem podrijetlu - izvornome označavanju svijeta kao gradnje, logosa i teksta. Labirint više nije mogao ostati prostornom metaforom bezizlazja. Iz njega se uvijek može izići. Ali više nije pitanje mogućnosti nego svrhe izlaska. Kamo iz "oblikovne" postmoderne mreže znakova, iz te virtualne povijesti vječnog "sada" i "ovdje" ako su historicističke igre u pojmu i formi već izigrane, kako melankolično konstatira Paolo Portoghesi? I, dakako, zašto uopće smjerati nekom spasonosnom izlasku?

Smještajući se svojim vizijama nadolazeće arhitekture unutar složaja rasprava o postmodernizmu, teoretski i izvedbeni radovi hrvatskih arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine izazivlju na promišljanje prostornosti-vremenitosti izvan tradicionalnih kanona. Njihova usmjerenost stapanju i prožimanju "novih" spoznajnih iskustava u društveno-humanističkim znanostima i filozofiji s projektima "totalne arhitekture" (dizajn interijera, teorija i urbanizam) pokazuje otvorenost za dijalog s baštinom modernizma, kritički otklon od standardnih rješenja, neopterećenost diktatom progresizma i ressentimentom tradicije. Njihov petnaestogodišnji milenijski projekt, okrunjen s pet nagrada na međunarodnim natječajima u Japanu, svjedoči o konzistentnosti ideje da arhitektura u doba "labirintske različitosti" ne mora nužno biti zatočena internacionalnim stilom drugim sredstvima kao ni odjecima "kritičkog regionalizma" (K. Frampton) s primjesama citata lokalne tradicije. Međunarodni uspjeh zacijelo nije došao slučajno poput kakvog dara s neba. Radovi milenijskoga projekta započinju ključnom orvelijanskom 1984. godinom, kad osvajaju prvu nagradu na natječaju časopisa Shinkenchiku (The Japan Architect) A Style for the Year 2001. Taj projekt nadahnut principom preoblikovanja Dioklecijanove palače u prostor grada kao živog mjesta povijesnoga iskustva, kontinuiteta i diskontinuiteta, dvojnosti, dinamizma, razvitka, tipološke razine i urbanih odnosa, otvorit će bitno pitanje odnosa arhitekture i vremena: je li posrijedi tek nastavak tlapnje o beskonačnom napretku funkcionalizma, u čemu arhitekti sudjeluju kao "konstruktori" jednodimenzionalnosti linernog razvitka, ili nas svijest o granicama tog projekta prisiljava na iskliznuće iz potrošene utopije "konstruktivne mahnitosti"? Penezić i Rogina od simbolički shvaćene godine negativne utopije kreću u osvajanje prostora nesvodivoga svijeta života. Uzimljući Dioklecijanovu palaču kao "paradigmu urboarhitekture" (N.Šegvić), Penezić i Rogina nagovijestili su elemente svoje arhitektonske estetike. Monumentalnost sakralnoga/profanoga znaka grada kao živoga oblika nije dovela do razaranja ideje organičke prirode grada. To je istodobno bio pokušaj drukčijeg uživljavanja u tradiciju kroz njezinu dekonstrukciju. Model i sustav reda kao pozadina modernističke vjere u nedodirljivost konstrukcije - osim u izvanjskome katastrofičnome scenariju izvan ljudske volje - doveden je u pitanje i to ne samo tako što je nered i kaotičnost pretpostavljena unutar svijeta života nego i tako što je razgradnja shvaćena kao stvaralački čin. Nije bio posrijedi prijepis avangardne isključivosti i žudnje za "čistoćom" sadašnjosti. Naprotiv, stvar je bila u prirodnoj procesualnosti, pristajanju na hir božanskoga ili demonskoga slučaja u povijesti koji se nikakvim sustavom ne može odstraniti iz vrtoglavosti ciklične strukture vremena. Vrijeme je dijete koje se igra kamenčićima: kraljevstvo djeteta, reći će Heraklit u 52. fragmentu. Ludizam je arhitekture kao spoznajno-refleksivne intervencije u prirodni prostor postao svojevrsna "demijurška" igra s uzvišenim prostorom prošlosti. Zato je i prepoznat u prosudbi jednog Alda Rossija kao dijaloška forma vremenitosti (budućnost - prošlost u sinkronijskome i dijakronijskome smislu) u kojoj grad, simbolički iskazan imenom dekadentnog cara koji je volio kupus, postaje razotkriven kroz svoje tipološke predloške.

Penezić i Rogina kreativno prisvajaju dosege holističke paradigme u razumijevanju slike svijeta na krhotinama progresizma. Kad se u nagrađenim radovima iz 1990. (Staklena kuća 2001.) i 1995. godine (Jednostavnost/Složenost) odlučuju za dualnu percepciju svijeta, koja je zapravo trijada mitološke, fizičke i fenomenološke opažajne mogućnosti prostora, razvidno je kolika je pozornost posvećena nesvodivosti živoga vremena u kojem se odvija ljudski vijek. To je tek holistički prijepis fenomenološkoga iskustva. Svijet života, vodeći pojam kasnoga Husserla, kao iskonsko vrijeme jest pradoživljaj svijeta u kojemu se potiskuje vrijeme tehnološke racionalnosti. No, ona se ne može isključiti iz arhitekture, a ni iz svijesti, osim u praznom prostoru misticizma i askeze. Staklo kao gradbeni materijal moderne arhitekture, međutim, više ne služi omeđenju prostora vidljivosti, nego se poliperspektivno otvara korisniku u svim ekspresivnim mogućnostima. Korisnik je namjerno izabran kao nesavršeno biće, hendikepirano, manjkavo. Slijepac u staklenom labirintu nije zamišljen kao funkcionalni rob prostora. On je u ravnovjesju s humanim okolišom. Tako i projekt tipične "postmoderne" epistemologije - Jednostavnost/Složenost - iz koje je Jean Nouvel iščitao inovativnu apstraktnu ornamentalnost, zapravo smjera s onu stranu bezdušne racionalnosti u viziju "racionalnoga čuda".

Misterij je bitna odrednica svakog prosvijetljenog holizma. Ono što neki teoretici mita nazivlju ponovnim začaravanjem svijeta ovdje se uznosi kroz tri dimenzije kozmo-antropološke vizije čovjeka: individualnu, univerzalnu i božansku. Prihvaćajući ideju da se zapadnjački um može osloboditi iskonskog grijeha svođenja prirode na logičko-matematički račun, proračunljivost i shizofreniju robnog spektakla samo ako se otvori iskonskome umu u dodiru s drugim (istočnjačkim) tradicijama mišljenja, Penezić i Rogina u radu Mogućnosti ne-gibanja iz 1996. godine (druga nagradu na natječaju časopisa Shinkenchiku) postavljaju temelje vlastitome ptolemejskome razumijevanju "napretka" arhitekture. Povratak statičnosti ne znači odbijanje razvitka. Samo više nije riječ o pravocrtnome hodu u ništa budućnosti, već "korak natrag" - u cikličku vremenitost svijeta. Arhitektura ne smije i ne može u svojim vizijama, ako već to čini u praksi svoje pokornosti zahtjevima globalnoga tržišta, porobljavati prirodu, konstruirati "umjetni" okoliš, služiti se citatnim obiljem besmislenih historicističkih vinjeta da bi zamaglila bit stvari u nadolazećem vremenu. Ako se priroda ne kreće, zašto bi arhitektura simulirala gibljivost po svaku cijenu, zapitat će se Penezić & Rogina u svojem manifestnome obraćanju javnosti. Taj govor, naizgled preuzet iz riznice mnogih programa i manifesta moderne arhitekture, a što je tek primijenjeni avangardni metajezik prispodoba "novosti" i "obrata tradicije", oni koriste i u ironijskome značenju. Arhitektura, kao i priroda, potrebuje mjeru neke iskonske skrušenosti. Prostornost je za Penezića i Roginu tipično fenomenološki izvedena iz vremenitosti. Zato gradnje u smislu nasilne konstrukcije nema.

Gradnja jest samo ako slijedi bitne uvjete vremenitosti koja ne nastaje iz mehaničkog računanja vremena, nego iz prirodnih i kozmičkih ciklusa. Hoće li se, dakle, javne zgrade u nadolazećoj arhitektonskoj viziji dijeliti na funkcije simboličkog života (svetost, znanstvenost, umjetnost, promet, igra) zajednice, ovisi samo o tomu kolika će moć međuovisnosti prostora stiještiti gradove iz megalopolisa u ekosustave svijeta života. U radu iz 1999. godine na temu natječaja An Architecture Which is Kind to the Earth autori su pod lozinkom Glocal Organi-Tech = Long Term Ecology svoj milenijski projekt dovršili svojevrsnim ptolemejskim obratom: za njih arhitektura više ne može biti shvaćena "kao građenje", nego bi trebala biti zamijenjena "množinom paradoksičkih razvojnica i aktivnosti". Kao da se iz te holističke himne životu unutar njegove organičko-virtualne forme probija onaj misteriozni šintoistički princip stvaralačke prirode - kami - policentrično božanstvo, gdje je sve priroda kao "samoobnavljajuća generativna sila". Zar je onda čudno što Tokyo Works izražava i otvorenost prema Drugome i drukčijem, premda je japanska kultura i svijet života nešto uistinu sinkretičko i stoga toliko "produktivno"? Penezić i Rogina izlaz iz simpatičnog ali neinventivnog labirinta postmoderne različitosti vide, dakle, krajnje jednostavno u onom drevnom ali vječno novom pozivu na povratak prirodi. Arhitektura kao priroda? Tko uči od koga: arhitektura od prirode ili priroda od arhitekture? Glavno je da se na kraju milenija više ništa ne može naučiti od Las Vegasa, ma koliko se svim privrženicima Venturija na tu tvrdnju digla kosa na glavi.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe