(23.02.2004-ponedjeljak)

UMBERTO ECO
( Alessandrija, 05.01.1932. )

Talijanski književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom "Ime ruže". Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova.

Talijanski književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom Il nome della rosa (Ime ruže, 1980). Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući Sveopći traktat semiotike ( Trattato di semiotica general, 1976) predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije.

Umberto Eco rodio se u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od ex caelis oblatus, u prijevodu “ponuđen s neba”. Umberto se sjeća svoje bake, i kao Borghes i García Márquez, tvrdi da je ona svojim posebnim smislom za humor u njemu potakla oduševljenje apsurdnim.

Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u, što mu je pružilo priliku da ispita svijet moderne kulture iz prve ruke. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo Estetički problem u Tome Akvinskog, a 1959. djelo Sviluppo dell'estetica madioevele, studiju o razvoju srednjovjekovne estetike koja je potvrdila njegov značaj kao jednog od najznačajnijih mislitelja srednjovjekovlja.

Od 1961-64. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, a od 1966-69. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, 1969-71. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta. Od 1959. do 1975. godine radi kao urednik u izdavačkoj kući Casa Editrice Bompiani u Milanu, a od 1979-83 je jedan od vodećih članova IASS/AIS, Međunarodnog udruženja za semiotičke studije. Osnovao je i uređuje časopis za semiotiku, VS-Semiotic Studies.

Književnu karijeru započeo je kasnih pedesetih kao kolumnist u časopisu Il Verri, pišući kolumnu pod nazivom Diario minimo (1959-61). Ti i ostali tekstovi objavljivani u mnogim časopisima i dnevnim novinama, a objavljeni su i knjigama Diarion Minimo (1963), Il costume di casa (1973), Dalla periferia dell' impero (1977) i Il secondo diario minimo ( Kako putovati s lososom i drugi korisni savjeti, 1992). U ovim djelima Eco razigrano i oštoumno pretresa čitavu raznolikost tema, kao što su militarizam, «vesterni», hrana u zrakoplovima, knjižničari, loša kava, ekspresna pošta, faks mašine, porno filmovi, nogometni fanovi...

Ecova najvažnija djela iz područja estetike, teorije književnosti, komunikacija i semiotike jesu Otvoreno djelo (1962) i Sveopći traktat semiotike ( Trattato di semiotica general, 1976), Semiotica e filosofia del linguaggio (1984) i Limiti dell'interpretation (1990).

Širokoj čitateljskoj publici Eco je najpoznatiji po svojim romanima Ime ruže i Foucaultovo njihalo (1988).
Ime ruže, roman koji je nazvan semiotičkom sumom, pripovjeda o dramatičnom raskolu između čovjeka i pretpostavljene biti njegove sudbine, o utjehi nezaustavljivog povijesnog bujanja testova i smislova koji posreduju između čovjeka i svijeta, o opasnostima njihove zlouporabe i okamenjivanja lažnih smislova, a ponajviše o sudbinskoj potrebi aktivnog i kritičkog, nikad posve zadovoljnog tumačenja. Iako je nakon objavljivanja Foucaultovog njihala, Eco tvrdio kako nema planova za novi roman, nekoliko godina kasnije objavio je Otok prethodnog dana (1995) a pet godina kasnije roman Baudolino (2000) i U što tko ne vjeruje (2000), prepisku s kardinalom Carlom Maria Martinijem.

Danas Eco živi sa svojom suprugom Renate Remge provodeći ljeta na imanju u Riminiju i zime u svome domu u Milanu. Na Sveučilištu u Bolonji predaje komunikacijske znanosti, te redovito ispisuje svoju kolumnu u tjedniku L'Espresso poznatu pod nazivom La bustina di Minerva. Puši i po nekoliko kutija cigareta dnevno, radi do kasno noću te se zabavlja istražujući nepoznata predgrađa i igrajući se magnetofonom.

Dobitnik je mnogih književnih nagrada i odlikovanja između kojih i Premio Strega (1981), Premio Il Libro dell'anno (1981), Premio Anghiari (1981), Prix Medicis Etranger (1982), Marshall MacLuhan Award (1985).

(kraj teksta)