(06.02.2004-petak)

NENAD RIZVANOVIĆ

Nenad Rizvanović rođen je 1968. u Osijeku. Diplomirao je kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše kritiku i prozu, objavljuje od 1985. Uređivao više novina i časopisa. Od 1997. vodi i uređuje tribinu Književni petak u Gradskoj knjižnici Zagreb. Jedan od osnivača FAK-a. Zajedno s Krunom Lokotarom priredio zbornik FAKat (2001). Do sada je objavio zbirku priča Trg Lava Mirskog (2001) i roman Dan i još jedan (2003).


Ako me sjećanje dobro služi, uskoro će biti tri mjeseca da je objavljen tvoj prvi roman Dan i još jedan, kako si zadovoljan njegovom dosadašnjom recepcijom, u smislu feedbacka kako od strane kritike ali i njegovih čitatelja?

Roman Dan i još jedan je ambiciozno zamišljen i napisan i, je li, i nije baš «prohodan». Doduše, nisam ni očekivao da će se neki široki krug čitatelja ludo zaljubiti u ovaj roman na prvi pogled. U svakom slučaju, Dan i još jedan nije u «trendu», a čak mi se čini da je ispao kao neki završetak kvorumovske proze – ili barem one proze kakvu su kvorumaši voljeli, što je pak dokaz da sam stvarno pisac sporog fitilja - kako je to lijepo zaključio Slobodan Prosperov Novak u bilješci o mojoj knjizi priča Trg Lava Mirskog u Povijesti hrvatske književnosti. Pišući ovaj roman bio sam, naposljetku, svjestan da to neće biti baš lako i prozračno štivo, no mora li danas baš sve u književnosti nužno biti «lako i prozračno»?

Ja sam pak nekako raskrstio sa sobom da ne kalkuliram s onim što pišem, odnosno da ne pišem jednostavnije i čitljivije samo zato da bi to možda privuklo pažnju nešto većeg kruga čitatelja. Mnogi su se poskliznuli na tim stepenicama u potrazi za imaginarnim – da ne kažem izmišljenim – hrvatskim književnim uspjehom. Recepcija pak Dana i ioš jednog na kraju krajeva nije uopće loša, ako uopće smijem prenositi privatne reakcije. Roman se najviše svidio čitateljima koji su nekako stari kao i ja, koji čitaju ovaj roman u nekim prepoznatljivim generacijskim šiframa. Dakle, mnoštvo ljudi mog uzrasta (rođen sam 1968.) ga je oduševljeno prihvatilo, a hoće li Dan i još jedan pronaći još neku publiku ili će zauvijek ostati samo generacijska šifra, ostaje da vidimo.

A da li si zadovoljan i ocjenama ne tako brojne hrvatske književne kritike, pogotovo konstatacijama kao je tvoj roman vrlo dobar u ideji, ali ponešto manje u njenoj realizaciji?

Pa mislim da je stvar neke osnovne pristojnosti da pisci ne komentiraju književne kritike koje se bave njihovim djelima, svejedno jesu li pozitivne ili negativne. Naravno pisci nikada javno ne reagiraju kad im netko piše panegirik, pisci uvijek misle da su nečime zakinuti ili da im je načinjena strašna nepravda, a ponekad su, pa čak i vrlo često, u pravu. No svejedno se uvijek ražalostim kad se neki pisac sramoti po novinama ljutito reagirajući na neku književnu kritiku, koliko god zla ili prljava ona bila.

Javnost te za sada još uvijek ipak pretežito prepoznaje/pamti kao knjiško-glazbenog kritičara, urednika u velikoj nakladničkoj kući, a tek onda i kao pisca? Slažeš li se s tom ocjenom, ipak tvoj spisateljski opus broji tek dvije knjige, zbirku novela i roman, što i nije loše... s prve knjige priča skočiti u formu romana, nekima je za taj korak trebalo puno više?

Pa tako su nekako stizali interesi i poslovi. Zanimljivo da me ta javnost malo slabije pamti kao jednog od organizatora FAK-a, premda je FAK inicijalno, zaista, moja ideja i premda sam ja dugo i strpljivo nagovarao ostale protagoniste da pokrenemo taj festival. Ili recimo da sam vodio Književni petak pune četiri godine (1997-2001). Ili da sam zajedno s Tomislavom Čadežom i Robertom Perišićem osnovao časopis Godine. Želim zapravo reći da u meni gori nekakav stari «protosocijalistički-sindikalni» plamenčić bez-interesnog, gotovo voluntarističkog rada za zajedničko dobro i pisaca i čitatelja i književnosti uopće. Uvjeren sam da se jedino na taj način, može napraviti neki pomak u književnosti i kulturi. U nas se suvremeni «liberalni» individualizam svodi na «klanje» između pisaca oko komada medijskog prostora, što je neopisivo kratkovidno i dugoročno pogubno za sve, i za one koji izbore više prostora i za one koji ostanu «zakinuti».

FAK je po svojoj prirodi bio nekakva proto-utopijsko-socijalistička kulturna «radna» akcija u cilju podizanja interesa publike za književnost. FAK se i raspao kad su se – da parafraziram staru marksističku floskulu – u ove utopističke uvukli jadni i provincijalni snovi o privatnom «vlasništvu» i individualnom «profitu». Mi neki oko FAK-a bili smo «socijalisti», drugi nisu. Meni suze navrnu na oči kad vidim stare snimke na kojima Billy Bragg pjeva rudarima. Nekim našim prijateljima pak suze cure jedino kad vide lovu u novčaniku i svoju facu u medijima. Odavno sam shvatio da funkcioniram na taj neki starinski način (pa nisam valjda uzalud odrastao u socijalizmu, kakav god bio!), što je paradoksalno za nekoga tko je pisac. No ne mislim da zbog svega toga «pate» moje knjige. Dapače , znam da su moje knjige logična posljedica tog aktivizma u poslovima oko književnosti.

Dan i još jedan nije baš štivo za lako čitanje, on zahtijeva čitateljevu koncentraciju, tu su tri pripovjedne linije koje se događaju u različitim vremenskim odsječcima, istina oko jednog glavnog lika (Tibora) ali u poprilično ispremiješanom slijedu... Koliko ti je bilo teško pisati znajući da prijeti opasnost da se čitatelj pogubi u tekstu?

Ta «hermetičnost» i «neprohodnost« se baš nekako pretvorila u manu, zar ne? Mislim da zapravo nema nikakve opasnosti da se čitatelj «pogubi» u romanu. Ljudi koji još nisu pročitali Dan i još... a eventualno planiraju, neka mi vjeruju na riječ da je ovaj roman jako pažljivo konstruiran i da će, jednom kad uđe u shemu romane, čitatelj lako «prokliziti» do samog kraja.

I u tvojoj knjizi iz 2001. godine, zbirci priča Trg Lava Mirskog, bio je prisutan određeni mix u stvarnosti ukorijenjenih priča i onih očito poprilično artificijelnih... Kojem si izričaju ti kao autor ipak više sklon? Čuo sam neke procjene da si uvjerljiviji u pričama koje su pomalo sentimentalno-nostalgične, melodramatične i ukorijenjene u kraj kojeg iz prve ruke najbolje poznaješ – istočnu Slavoniju?

Kao preambiciozni pisac – kako mi tepaju hrvatski književni kritičari, - morao bih imati vjerojatno sređeniju bibliografiju. No opet ne shvaćam sebe tako ozbiljno da bih sam sebi već sad stvarao neki mrtvačko ozbiljan opus ili pisao za vječnost. Ne bih si oprostio kad bih zbog neke u dobroj mjeri izmišljene logike književnog tržišta, ispustio priliku da eksperimentiram s različitim stvarima koje me zanimaju. Doduše, vjerojatno bi jedna koherentnija knjiga sentimentalno-nostalgične, melodramatske istočnoslavonske proze, naišla na bolji odjek i širu recepciju, no tko kaže da je jednom neću zaista i napisati. No s druge strane sam jako znatiželjan i mnogo me stvari u književnosti zanima. Da sam manje znatiželjan i da sam proračunatiji , možda bi mi karijera drukčije tekla.

Američki band Wilco i njihov album Yankee Hotel Foxtrot... ne misliš li sada, nakon prvih kritičkih iščitavanja romana, da si očito fasciniran tim albumom pomalo naivno pokušao nešto što je imanentno glazbi prenijeti i u svoj roman tj. romanesknu strukturu?

Nalazim da je zanimljivo da Daši Drndić, a bome i Ranku Marinkoviću nekada, nitko nije ništa spočitavao njihove romanima fuge, a eto meni malo pa malo netko nešto prigovori o mom uključivanju popularne glazbe u književnost. Možda je problem u tome što na hrvatski još nisu prevedeni romani Toma Wolfea, Thomasa Pynchona i Salmana Rushdija koji popularnu glazbu tretiraju na sasvim drukčiji način.

Koji bi zapravo bili tvoji književni uzori?

Ne bih želio da me se krivo shvati, ali mislim da nikad nisam baš imao neke književne uzore. To često zna biti stranputica. Uzori, kad ih jednom dobijete, mogu vam samo naškoditi. Mnogi su imali Krležu ili Kiša - ili Joycea ili Becketta - za uzore pa daj da se samo sjetimo što im se sve događalo. Zapravo, da budem iskreno, jednom sam bio fasciniran jednim piscem u toj mjeri da je zamalo postao mojim uzorom, Bio je to Peter Handke negdje kada sam imao dvadesetak godina, dakle krajem osamdesetih. Ta fascinacija, primjećujem, još uvijek traje, premda nisam barem 11 godina uzeo neku Handkeovu knjigu. No, uvijek sam imao dugu listu pisaca koju su napisali knjige kojima sam se neskriveno divio. Tih knjiga uvijek je bilo puno, neki, koji su nekad bili omiljeni, sada više nisu. Duge fascinacije knjigama su rijetke i može ih se nabrojati na prste – to su svima poznate knjige Joycea, Rimbauda, Prousta, Schulza ili Jurgena Beckera.

A vratimo se i malo glazbi. Wilca smo već spomenuli, nabroji još neke, najfriškije a možeš i one malo starije fascinacije?

Slušam zaista jako puno toga, što ne znači da sve to jednako volim. Mnogo toga slušam iz čiste znatiželje, recimo world glazbu ili hip hop, iako uopće nisam prava «mušterija» za to. Neke stvari mogu uvijek slušati - power pop, slow core, hillbily, psihodeliju, kalifornijski rock sedamdesetih. Uvijek sam slušao puno glazbe, no danas više ne pišem rock kritiku, i sretan sam zbog toga. Mislim da sam puno naučio o pop glazbi tek kad sam o njoj prestao pisati. Mislim da sam već sve izmaltretirao svojim entuzijazmom za rock grupu Thrills – njihov debi album So Much For The City. U zadnje vrijeme slušam i The Stiff Records Box set, Nicka Lowea, Elvisa Costella, Grahama Parkera, Iana Duryja, Dave Edunmnsa i mnoštvo drugih, danas potpuno nepoznatih imena, koji su u vrijeme punka i novog vala radili blistavu muziku.

Urednik si u velikoj nakladničkoj kući... kolika je tvoja sloboda da utječeš na uređivačku politiku... moram priznati da je od tvog dolaska V.B.Z. objavio cijeli niz romana za koje je očito da su rezultat tvoje akvizicije: Zadie Smith, Irvine Welsh, Jonatham Frenzen, Naomi Klein, Rick Moody ... no, postoje li naslovi/autori koje čak niti V.B.Z. nije uspio nametnuti tržištu, bez obzira na njihovu kvalitetu... recimo, novi nobelovac Coetzee? Tko još?

Pa eto zaista imam sreću da imam potpunu uredničku slobodu, prvi dogovor s direktorom Zatezalom je bio da osnovni kriterij bude estetički, ja sam se osjećao zaista kao debeli klinac u špajzi, koji se tu našao nekim čudom. Prije 2 godine, kad sam počeo raditi u V.B.Z.-u, urednička konkurencija nije bila tako jaka kao danas i ja sam mirno mogao pokupovati sve što sam htio. Danas je posve drukčija situacija – za briljantan roman Monice Ali Brick Lane (koji je zaista morao dobiti Bookera, ali eto) bilo je čak šest ponuda. Što se tiče Coetzea, njemu sada, nakon Nobela, ide i u Hrvatskoj bolje. V.B.Z. je pak danas tako moćna izdavačka kuća da gotovo sve naslove može u određenoj mjeri nametnuti tržištu.

Osim autora koji uđu u najuži izbor za V.B.Z.-ovu nagradu, domaćih autora i nema baš previše, da li to znači da ne želite pod svaku cijenu nekim nakladnicima otimati njihove igrače, ili je razlog i u tome što domaćih autora, kvalitetnih a istovremeno i komercijalnih i nema baš previše?

Pa u V.B.Z.-u pušemo na hladno nakon što smo sasvim neopravdanom bili optuženi za «otimanje» i «krađu» nekih pisaca koji su zaista već bili naši. S druge strane situacija je paradoksalna jer se jako puno pisaca otvoreni nudi, pogotovo u zadnje vrijeme. Rekao bih još samo da će V.B.Z. ove godine objaviti mnogo više knjiga hrvatskih autora, i da su moguća neka iznenađenja.

Problem promocije novih knjiga i pisaca, i domaćih i stranih. Hiperprodukcija novih naslova često onemogućuje da se pojedini naslovi dovoljno isfuraju na tržištu, koliko knjiški marketing može u tome pripomoći, i da li nakladnici uopće ukalkuliravaju i taj trošak u cijenu proizvodnje knjige, baš kao i trošak dizajna, lekture, prijevoda, tiska, i naravno... autora?

Mislim da to medijsko isfuravanje može donjjeti par stotina prodanih primjeraka više. Sve knjiga na kraju nekako iscure i prodaju se. Svakako mislim da je jako dobro što se ovako puno prevodi i objavljuje u Hrvatskoj, i nikako ne mislim, kao što neki tvrde, da knjiga i izdavača ima previše. Dapače, mislim da bi ih trebalo biti još više, i da takva vreva oko izdavaštva i knjiga donosi sa sobom nevjerojatan i pozitivan impuls od kojeg će hrvatska književnost živjeti još godinama. Zapravo uopće ne mislim da postoji neka strašan hiperprodukcija. Jedino što se zaista dogodilo u posljednjih nekoliko godina jest da je nekoliko velikih izdavača mnogo više uložilo u proizvodnju nego ranije.

Ne mislim također da hrvatskom izdavaštvu prijeti nekakav slom. Usporedbe radi, nedavno sam čuo da u Francuskoj postoji 70 posto izdavačkih kuća više nego što je tržište spremno podnijeti, no ipak se stalno osnivaju nove izdavačke kuće i rijetko koja bankrotira.

Čemu toliko žuči oko nesumnjivo komercijalnih autorica kao što to Vedrana Rudani i Arijana Čulina ... i za možda najjačeg stranog V.B.Z.-ovog autora Paula Coelha mnogi će ustvrditi «kako tu nema prave, velike literature» no istovremeno on je planetrani fenomen po uspješnosti prodaje svojih knjiga, a ne primjećujem da se kritika ozbiljno bavi njime... i to je naprosto tako, oni koji ga vole ga čitaju, oni drugi ga niti vole niti čitaju... i sve ok. Možda usporedba i nije najsretnija, no imam dojam da se oko tržišnog uspjeha spomenute dvije naše autorice podigla prevelika graja, i ne mislim da je naročito mudro da autori strastveno seciraju jedne druge, izriču teške riječi, tim više što se takva metoda ne primjenjuje konzekventno i na ostale «subjekte» na našoj knjiškoj sceni... Tvoj komentar?

Pa mislim da je jako dobro da se u Hrvatskoj prodaje bilo čega 20 ili 30 tisuća, svejedno o kome je riječ. Svuda – i Europi i SAD-u – postoje trivijalni ili polutrivijalni pisci koji se jako dobro prodaju. Svi olako zaboravljamo da takvih tiraža donedavno nije bilo, i da je danas najvažnije da su ljudi počeli ponovno kupovati knjige. Ne mislim također da je «graja» koja se podigla nešto negativno! Dapače, mislim da je to za književnost odlično, i hvala bogu da se oko nečeg danas u književnosti javno polemizira.

Na žalost, polemika je ubrzala i kraj FAK-a, koji je pomao počeo gubiti svoj prvotni zamah i svježinu, mada ne mislim da ga je trebalo ugasiti... I opet ostaje dojam da su fak ugasile taštine, a ne daljnja neizvedivost njegove ideje... naime, ukoliko ga se doživi kao «work in progress» on je mogao i dalje se razvijati, s novim ljudima, novim načinima prezentacije, no pretpostavljam s da se ne slažeš sa mnom?

Pa Miljenko Jergović je već na najjednostavniji način formulirao zašto se FAK raspao, pa ja to sada ponavljam. FAK je uništio nedostatak unutrašnje lojalnosti samom projektu, ništa drugo.

No vratimo se Nenadu Rizvanoviću piscu.... na čemu trenutno radiš?

Pa počeo sam pisati veliki obiteljski roman «Karaoke Show». Kako sada stvari stoje, to će biti moj prvi mainstream projekt.

A koje najnovije uredničke projekte možeš najaviti?

Pa evo, što bi se reklo, brzojavno: Pustolovina Miguela Littina Gabriela Garcie Marqueza (jedini roman koji dosada nije izašao na hrvatskom), Brick Lane Monice Ali, Tlo pod njenim nogama Salmana Rushdiea, Bebač Roddyja Doylea, kuharica Padme Lakshmi.

Tko je tvoj favorit za nagradu Jutarnjeg lista?

Moji favoriti su, dakako, romani koje sam uredio, dakle Živi i mrtvi Josipa Mlakića i Wonderland Marinka Košćeca.


Razgovarao : Nenad Bartolčić

(kraj teksta)