Franjo Petrić
(Franciscus Patricius, Petris, Petrišević)
(Cres, 25. 4. 1529 - Rim, 6.2.1597)

Petrić je prije svega filozof, ali i polihistor, grecist i latinist, čije je sve djelovanje označeno kopernikanskim obratom i njegovim posljedicama. Radikalni platonist, nastojao je prodrijeti u tajne ljudske nutrine i egzistencije. Rođen u creskoj plemićkoj obitelji, tek je sam početak njegova školovanja povezan s rodnim Cresom, iz kojega odlazi trajno, a povratci su samo kratki i neredoviti, vezani uglavnom uz obiteljske i pravne razloge.

Kako mu je jedan od najbližih rođaka bio Baldo Lupetina, poznat kao heretik i oponent papizmu, Petrićev otac Stjepan odluči se, zajedno sa svojom obitelji, na odlazak iz te sredine, bojeći se drugih pritisaka. Tako Franjo 1538. kao devetogodišnji dječak, odlazi na more, na lađu koja se i simbolički može označiti kao mjesto njegovih brojnih putovanja i previranja. Tu je trebao izučiti zanat pomorca, no nakon pomorskih i ratnih iskustava ubrzo ostaje u Veneciji, gdje se školuje za trgovca, da bi nastavio posve drugačije, odlaskom u privatnu školu svećenika Andrije Firentinca. U Ingolstadtu u Njemačkoj je nakon toga pod zaštitom Matije Vlačića studirao grčki. Po povratku u Italiju 1547. upisuje se na sveučilište u Padovi, uputivši se ondje u znanja iz medicine, a osobito intenzivno se bavi filozofijom i matematikom, te počinje objavljivati i prve spise. Ondje crpi na mislima Platonove i Aristotelove filozofije, na tradiciji peripatetika, ali proučava i tajanstveni svijet okultnih znanosti, kao što su kabala, hermetika, Zoroaster, babilonska astrologija, Hermes Trismegistos, bavi se i emblematikom i pseudohijeroglifima. U svojim intenzivnim čitanjima ne zaobilazi ni neoplatoniste, a sve se to odražava u njegovim djelima, a osim toga, o njegovu životnu putu doznajemo obilje podataka iz autobiografije koju nam je ostavio. Boravi na Cipru, u Španjolskoj, u raznim talijanskim gradovima, trguje pamukom i knjigama (prodao je kralju Filipu za njegovu knjižnicu u Escorialu zbirku od 75 grčkih kodeksa koje je ponio s Cipra), a bavi se i izdavaštvom.

Po svemu je tome Petrić pravi renesansni humanist, i to takav koji je doživio i prihvatio premiještanje čovjekova mjesta iz samog središta svemira u neograničeni prostor, koji je osjećao raspukline u svojem vremenu i nastojao, iznimnom učenošću, objasniti tajnu svemira, načela postojanja i uzroke mijenama, pa i onim najsitnijim, u postojećem svijetu. U tim je naporima katkada i društveno opasan, jer dovodi u pitanje temelje vladajuće ideologije, ali kako ne dira instituciju Crkve u onoj mjeri u kojoj bi to njoj bilo neugodno, ostaje pošteđen, cijenjen i štovan kao veliki filozof, dok su drugi, njegovi istomišljenici i duhovni srodnici, kao npr. Giordano Bruno, za slične stavove i teme spaljivani. Možda su i moćni zaštitnici, kao što su pape Grgur XIV. i Klement VIII. imali svoju ulogu u tome.

Pisao je uglavnom na talijanskom i latinskom, a njegov je opus, što tiskanih, što rukopisnih djela, doista golem i raznorodan.

Prvo mu je djelo neveliko opsegom, al i iznimno značajno po ideji i analizi - La citta felice (Sretni grad, 1553). U njemu se bavi društvenim, pravnim, odgojnoobrazovnim, strateškim, obrambenim, higijenskim, zdravstvenim i ekološkim statusom.

Bavio se i renesansnom književnom kritikom, pišući platonističko-petrarkističke rasprave, osobito se ističući kao inovator na polju poetike - napisao je djelo o teoriji pjesništva, Della poetica, koje je već 1568. djelomično tiskano u Firenci. U njemu odbacuje aristotelovsku poetiku, negirajući prije svega princip mimesisa, a okrećući se tumačenju poezije kao stvaranja stvari uz pomoć zanosa, kao stvaranja onoga čudesnoga. Najznačajnija je za djelo, po njegovu mišljenju, unutrašnja sabranost i povezanost. Objavio je i druga djela vezana uz teoriju književnosti, prije svega Dialoghi sulla rhetorica.

Piše djela o povijesti (Della historia dieci dialoghi, 1560), o geometriji (Della nuova geometria, 1587), povijesno-filozofska djela (Discusiones peripateticae, 1571-81) , a zajedničko je svima njima Petrićevo intenzivno zalaganje za slobodu filozofije. Od 1575. predaje na sveučilištu u Ferrari i to razdoblje označava zrelo doba njegove filozofije, u kojem počinje pisati i dijelove svoje Nove opće filozofije i postaje članom uglednih akademija. Za razliku od većine onodobnih filozofa, bio je slobodan od crkvenih zavjeta, pa nije imao ni stalnih prihoda, tako da se prije profesure u relativno kasnim godinama bavio i raznim drugim poslovima koji su donosili novac. Tek u razdoblju koje započinje sveučilišnom karijerom on postaje jednim od vodećih filozofa svojega vremana i piše svoja najznačajnija djela. Pred sam kraj života prihvaća primamljiv poziv pape Klementa VIII. i predaje na katedri filozofije u Sapienzi u Rimu na kojoj ostaje sve do smrti.

Kruna njegova djelovanja i pisanja svakako je Nova de universis Philosophia (Nova sveopća filozofija), objavljena u Ferrari 1591. godine. To je djelo izuzetno opsežno, ali pruža zaokužen sustav filozofije. Knjiga je posvećena papi Grguru XIV., ali i svim njegovim nasljednicima. Podijeljena je u četiri cjeline, koje nose naslove Panaugia, Panarchia, Panpszchia, Pancosmia, u kojima izlaže pitanja vezana uz ishodište svega (on prvim uzrokom smatra svjetlo), zatim uz povezanost ljudske duše s duhom i tvarnošću. U trećem dijelu, možda najoriginalnijem, razlaže svoje poglede na čovjeka, koji nije mehanička kutija, homunkulus kojega netko navije poput satnoga mehanizma, nego je on uronjen u pulsiranje sveopće duše. U zadnjem se dijelu filozofija izložena do tada primjenjuje na cijeli svemir. Kao dodatak knjizi uvršteni su hermetički spisi koje je preveo s grčkog na latinski.

Mnogi su njegovi rezultati i načela (npr. ontološki monizam, panteističko-animistička teorija univerzuma i dr.) prihvaćeni od strane drugih znanstvenika i mislioca (npr. G. Bruno, Th. Campanella, R. Descartes, G. Galilei, J. Kepler, J. A. Komensky, G. W. Leibniz, I. Newton, G. Vico).

Kopernikanac i štovatelj univerzalnog reda kozmosa u svojim djelima govori o istovrsnom redu koji se očituje u svemu što je osvijetljeno božanskom svjetlošću. Time se on legitimira kao vjernik univerzalizma, ali i kao vizionar svjetskoga mira i najavitelj ujedinjene kršćanske Europe.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe