Tipičan predstavnik renesanse, polihistor, izumitelj, pisac i leksikograf, školovao se u Padovi, a u Ugarsku, gdje mu je stric Antun Vrančić u to vrijeme bio najmoćnijim čovjekom, vratio se 1571. godine. Nakon stričeve smrti boravi u Pragu na dvoru Rudolfa II, gdje se osobito razvija njegov živi duh sklon najrazličitijim interesima, od mehanike i arhitekture do filologije i historiografije. 1598. imenovan je titularnim čanadskim biskupom, a 1605. je u Rimu pristupio barnabitskom redu, da bi godinu dana poslije, 1606. objavio u prijevodu na hrvatski djelo Život nikoliko izabranih divic (koje je pretiskom objavljeno u Šibeniku 1995. godine). Bavio se filozofijom i logikom, pa su i iz tog bavljenja proizašla objavljena djela, i to Logica suis ipsius instrumentis formata (1608) i Ethica christiana (1610). Oba su djela prvo objavljena pod pseudonimom, da bi ih 1616. objavio prerađene pod svojim imenom.

U Veneciji je 1595. tiskao i danas iznimno zanimljivo djelo Machinae novae (Novi strojevi), u kojem se nalazi 49 skica i projekata s prikazom 56 tehničkih izuma, projekata i konstrukcija (mostovi, iskorištavanje vodotokova kao pogonskog sredstva, "homo volans"...), koji su iznimnom crtačkom vještinom izvedeni u bakropisima velikog formata. Po tome je ta knjiga vjerojatno jedna od najljepših hrvatskih knjiga svoga vremena. Crteže slijedi stotinjak stranica teksta (u prvom izdanju na latinskom i talijanskom, a u novijim izdanjima i prevedeno na španjolski, njemački i francuski jezik). U tom se osobitom djelu pokazuje sva širina njegovih znanja i renesansnih interesa. Kuriozitet je da je s jednim od svojih izuma, padobranom u vlastitoj izradi, kao mladić skakao s mletačkog campanilea.

Uz to, vrlo važno djelo, svojim je leksikografskim radom također obilježio svoje vrijeme na najbolji način, sastavivši i objavivši iste godine (1595) prvi samostalni, tiskom objavljeni rječnik u Hrvata, i to petojezičan: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum (rječnik pet najuglednijih jezika Europe - jezici koje je uvrstio su latinski, talijanski, njemački, hrvatski (dalmaticae) i mađarski). Jezici koje je uvrstio su oni koje je i sam poznavao, ali više od toga oni koji su komunikacijski živjeli na području ondašnje Hrvatske. Premda su mu za taj rad na raspolaganju bili mnogi uzori (prije svega Calepinusov rječnik iz 1590), djelo donosi oko 5000 natuknica za svaki jezik, pa je već stoga za hrvatski jezik znatan prinos najstarijem nazivlju mnogih znanstvenih područja. Građa koja je u njemu obrađena jezično je pretežito čakavska i premda postoji određena otvorenost prema štokavštini, time on ne iskazuje neki sustavni pogled na zajednički jezik, nego odražava samo njegovu osobnu naobraženost i čitateljsku praksu. Svakako, živeći izvan domovine, to mu nije bilo jednostavno. I sam je o tome pisao u jednom djelu objavljenom u Rimu 1660. na hrvatskom: "Teško mi je ovo pisati jer sam, kao što znaš, bio odvojen od svoje domovine kao malo dijete i nisam se nakon toga miješao s ljudima koji su govorili moj jezik. Uz to, jezik koji se danas koristi u mojoj domovini je u mnogome pod talijanskim utjecajem, tako da je za mene teško pronaći prave hrvatske riječi." U rječniku nema gramatičkih napomena, fraza ni sinonima. Rječnik je objavljen u šest izdanja, od kojih su 3 bila izvan Hrvatske (u Mlecima, Pragu i Požunu), što također svjedoči o njegovoj vrijednosti. S tim je djelom hrvatska leksikografija zauzela ozbiljno mjesto u europskim okvirima i taj je rječnik prvi u nizu mnogih koji ga slijede. Po tome ga treba smatrati programom borbe za upotrebu materinjeg jezika.

Umro je 1616. poželjevši da bude pokopan sa svojim djelom koje je ostalo u rukopisu, s Poviješću Dalmacije, koju je pisao u tuđini, valjda da bi bio bliži domovini i svome jeziku.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe