IVAN GUNDULIĆ
(Dubrovnik, 9.1.1589 - Dubrovnik, 8.12.1638)

Član ugledne vlasteoske obitelji, obavljao ugledne i najuglednije funkcije u gradu Dubrovniku - 1636. izabran u uži odbor vijećnika (Vijeće umoljenih), a dvije godine kasnije, pred samu smrt, postao je članom Maloga vijeća, tj. vlade. Da je doživio potrebnih pedeset godina, sigurno bi koji put obnašao i najvišu čast - bio bi biran za kneza Republike.

Gundulić je vrlo vjerojatno (o tome nema pouzdanih podataka), kao i ostali vlasteoski i imućniji sinovi pohađao gradsku školu u Dubrovniku i u njoj stekao osnovno humanističko obrazovanje. Osobito je važno istaknuti da je Gundulić sazrijevao upravo kad su i u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, borbeni nositelji ideja katoličke obnove. Administrativno-pravničke službe koje je cijeloga života obavljao, upućuju na zaključak da mu je obrazovanje - u školi ili posebnim privatnim zanimanjem - bilo šire i svestranije od onodobnog uobičajenog.

Književnim radom bavio se u toku cijeloga života. Počeo je kao pjesnik ljubavnih i melodramatskih sadržaja. U zrelijim se godinama odrekao mladenačkoga rada i priklonio "ozbiljnijim" temama. Najpoznatija su mu djela: Suze sina razmetnoga (Mleci 1621., refleksivna poema u tri pjevanja), Dubravka (1628., pastirska igra u tri čina) i Osman (1621-38., historijski ep u 20 pjevanja). Sva su ta djela u svojim vrstama vrhunska djela u hrvatskoj književnosti i istovremeno na razini suvremenih evropskih književnih ostvarenja baroka. U predgovoru svome prijevodu Davidovih psalama, ili kako ih on naziva Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621) naveo je svoje mladenačke drame (deset ih je na broju: Ariadna, Prozerpina ugrabljena, Armida, Diana, Čerera, Kleopatra, Galatea, Adon, Posvetilište ljuveno i Koraljka od Šira). One su, prema pjesnikovim riječima, "s velicijem slavam" bile prikazivane u Dubrovniku, ali su do nas doprle samo četiri.

Punu mjeru svoje umjetnosti Gundulić je dosegao Suzama sina razmetnoga - tematika je tipično barokna, a zgoda biblijska. Tri faze razmetnoga sina, tipično barokne koncepcije čovjeka, prikazane su u tri "plača" - sagrješenje, spoznanje i skrušenje - to su ujedno tri faze u očitovanju idealnog protureformacijskog čovjeka. Koliko god Suze u potpunosti pripadaju svojemu vremenu, one su ipak vezane uz iskren osjećaj vjerničke superiornosti nad prividnom trajnošću u biti časovitih zemaljskih uspjeha.

Slično je i s pastirskom melodramom Dubravkom - nekad zatočnik melodramatske pastorale odbačene u "tminu" nakon doživljena "spoznanja" (svoje rane drame sam Gundulić naziva "porodom od tmine"), pjesnik se sad obraća svome Gradu i njegovu povijesnom času. Očita simbolika počinje već s imenom glavne junakinje, do "plemenite" Dubrave u kojoj se zgoda odvija. Njegov je pristup Gradu u mnogome drugačiji od onoga Držićeva, ali ni vremena nisu ista - Gundulić, pripadnik vladajućeg sloja, premda skromna imovnog stanja, i u životu i u djelu je ponesen osjećajem koji se u Dubravci naziva "ljubav od dobra općena" (amor rei publicae). Vizija Dubrave u njegovu pjesmotvoru pojavljuje se kao neprijeporna istina, premda ovisi o barem dva reda povijesnih činjenica - iznutra viđena i u Dubrovnik postavljena, ona je polemika protiv sve snažnijih zahtjeva građanskoga sloja da se domogne bar nekih prava što ih uživa vlastela; izvana viđena i u Dubrovniku ostavljena, ona upozorava da unutrašnji nemiri i smutnje mogu poljuljati stabilnost republike. Tako shvaćena, ona je smirena poezija statusa quo.

Dva suprotna raspoloženja i osjećaja koja se miješaju nadahnula su Gundulićevo najveće i najambicioznije djelo - kršćansku epopeju Osman. To su barokno čuvstvo neizbježnog suda kojemu je podložno svako ljudsko djelo, nedjelo pogotovo, i ljubomorni ponos dubrovačkog vlastelina koji smatra da su prije svega zahvaljujući vještini njegove klase Grad i republika uspjeli sačuvati svoj neobični, povlašteni položaj. Osmanova kob, koja je optimistički odjeknula u kršćanskom svijetu uopće, pa onda i u nas, osobito turski poraz kod Hoćima, nadahnuo je Gundulića, uvjerena da je Osmanov udes prije svega prst božji. Uvod u prvo pjevanje govori o cikličkom tijeku povijesnog razvitka, o rušenju i dizanju različitih carstava i o neizbježnoj propasti ohole taštine. Uvod u drugo pjevanje je osobniji i u njemu se kori neoprezna i neiskusna mladost, a navodi se i da postoji i ona druga, razborita i plemenita, koja svoje djelovanje podvrgava volji božjoj: to je mladost poljskoga kraljevića Vladislava u čijem liku zapravo kulminira hrvatsko polonofilstvo i vjera da bi se snagom poljskoga, katoličkoga oružja moglo riješiti pitanje cjelokupnoga Slavenstva. To je u skladu s protureformatorskim idejama Crkve kojima se Gundulić potpuno priklanjao. On je Osmanom proširio tematiku Suza i Dubravke - od osobnog i državnog - do svjetskog, općeg, prikazavši sukob Dobra i Zla, Neba i Pakla, slavenskog svijeta i Orijenta, Vladislava i Osmana. Djelo je zamišljeno u dvadeset pjevanja, a u svim rukopisima nedostaju dva pjevanja (14. i 15.) Najbolje je do sada ta dva pjevanja nadopunio Ivan Mažuranić.

Ni jedan se autograf Gundulićevih djela nije sačuvao, nego samo pjesnikov potpis na službenom dokumentu pisanom talijanskim jezikom, pa tako i talijanski oblik njegova prezimena (di Gondola). Gundulićje reprezentativan pisac koji je imao osjećaj tradicije i sposobnost njezina podvrgavanja novim potrebama. Teme koje su ga u tome vodile su : reformni katolicizam, dubrovačka sloboda, unutrašnji status quo, mržnja na Turke kao nevjernike i nasilnike, osjećaj povezanosti s bližim i daljim slovinskim prostorima i narodima, i na kraju pietas christiana, zbog koje u njemu prevladava sućut prema pojedincima i pucima koji pate i želja da im se pomogne. On je doista ono što Eliot zove pravim klasikom: javio se u zreloj civilizacicji, zrelu jeziku i zreloj književnosti.

Gundulićeva vizija svijeta, koja nije više petrarkistički osobna i lirski neangažirana, ima prethodnika u Maruliću. Za pjesničko oblikovanje svoga svjetonazora poslužio se Gundulić i vlastitim iskustvima, i dotadašnjom tradicijom hrvatske književnosti, pokazujući - i kao naši petrarkisti, i kao Hektorović - izvanredan smisao za usmenu književnost.

Odabrana bibliografija:

Ivan Gundulić, sv. I : Suze sina razmetnoga; Dubravka; Ferdinandu Drugome od Toskane, u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 12, Matica hrvatska : Zora, Zagreb, 1962., 2. izd. 1964.

Ivan Gundulić, sv. II : Osman, u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 13, Matica hrvatska : Zora, Zagreb, 1962., 2. izd. 1964.

Suze sina razmetnoga; Dubravka, prir. Dunja Fališevac, Školska knjiga, Zagreb, 1993.

Osman (izbor), prir. Dunja Fališevac, Stjepan Damjanović, Sysprint , Zagreb, 1996.

Fališevac, Dunja. Ivan Gundulić, u Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, ZZK: SN Liber, Zagreb, 1980;

Gundulićev san: katalog izložbe, s bibliografijom, MGC, Zagreb, 1989.

Osman, prir. S. P. Novak i A. Pavešković, s bibliografijom, Zagreb, 1991.

Hrvatski književni barok, ur. Dunja Fališevac, ZZK, Zagreb, 1991.;

Pavličić, Pavao. Studije o Osmanu, ZZK, Zagreb, 1996.;

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe