Ivan Belostenec
(Varaždin, oko 1594 - Lepoglava, 10.2.1675)

O Belostenčevu životu do novijega doba nije bilo mnogo podataka, tako da se dugo smatralo da mu je godina rođenja 1595, a danas se smatra da bi to možda čak moglo biti na samom kraju 1593. godine, ali se ipak uzima 1594. kao najpouzdanija. O njegovom je životu najviše pisao mađarski slavist Laszlo Hadrovics, koristivši anale pavlinskoga reda i obilnu arhivsku građu.

Ne postoje nikakvi podaci o njegovu djetinjstvu ni mladosti, a prvi podaci o njegovu životu vezani su uz 1616. godinu kad je u Lepoglavi stupio u pavlinski red. Dvije godine kasnije odlazi u Beč u jezuitski kolegij, vjerojatno da bi studirao filozofiju. Ondje ostaje tri godine, da bi se zatim zaputio u Rim u Collegium Germanicum, gdje studira teologiju. Nakon povratka u Lepoglavu 1624. godine služio je prvu misu. Tri godine kasnije postaje predstojnikom lepoglavskog samostana, a iste godine postaje prior u pavlinskom samostanu u Sveticama kraj Ozlja. Služio je i u Svetoj Heleni kod Lepoglave, u Čakovcu i u Crikvenici. 1663. povlači se u samostan u Lepoglavi u kojem ostaje do konca života. U njemu je 1674. služio zlatnu misu i godinu dana nakon toga umro. Boraveći u različitim pavlinskim samostanima imao je prilike proučavati jezik i različita narječja. Njegovo najznatnije djelo je veliki dvojezični rječnik Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium, koji je i po naslovu riznica riječi. Sastoji se od dva dijela - prvi je latinsko-hrvatski i sadrži oko 40000 latinskih natuknica s mnogo više hrvatskih objašnjenja, a drugi, hrvatsko-latinski ima oko 25000 riječi.

Belostenec je rad na tomu djelu smatrao svojim životnim zadatkom, pa je na njemu radio do smrti. Rječnik nije dovršio, tako da je on ležao u pavlinskom samostanu 65 godina u rukopisu. Danas posredno znamo da je 1665. godine u Grazu tiskao zbirku pjesama Bogomila, od koje nije sačuvan ni jedan primjerak. 1672, također u Grazu, tiskao je zbirku propovijedi o tijelu Kristovu, od koje je jedan nepotpun primjerak pronađen do danas. Premda su te propovijedi kao književno djelo slabo zanimljive, za proučavanje povijesti jezika su, osobito vezano uz njegov Gazophylacium, osobito značajne.

Prvi hrvatski tiskani rječnik, onaj Fausta Vrančića objavljen u Veneciji 1595. morao mu je biti poznat. Kao rođeni kajkavac, a boraveći u samostanima diljem Hrvatske, shvatio je da poznavanje samo jednoga narječja ne omogućuje dostatnu komunikaciju. To je izvor njegove težnje interdijalektu, kontaktnoj sinonimici, što je jezgra ideja cijeloga ozaljskoga kruga. Premda se ne može znati kako je Belostenec skupljao građu za svoje djelo, pretpostavlja se da je crpio iz književnih djela (osobito iz već tiskanih leksikografskih djela) i da je zapisivao rječničko blago u krajevima u kojima je boravio.

Utjecaj toga velikog djela na razvoj književnoga jezika počeo je njegovim objavljivanjem 1740. godine i zanimljivo je kako je upravo ta ideja trodijalekatskoga jedinstva igrala znatnu ulogu i u 18. stoljeću i u vrijeme završne standardizacije hrvatskoga jezika, koja, premda je uzela štokavsko narječje za osnovicu, ne zanemaruje lekseme ni oblike iz kajkavskoga i čakavskoga. Ono što je Belostenec prihvatio u svome Gazophylaciumu, jezičnu koncepciju pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestantskih pisaca i ozaljskoga kruga o prožimanju triju dijalekata, trebalo bi katkada imati na umu, obogaćujući svoj jezik, a ne kljaštreći ga i osiromašujući proglašavajući riječi koje su naše tuđima.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe