IVAN ČESMIČKI
(JANUS PANNONIUS, 1434-1472)

Janus Pannonius potječe iz sredine koja i nije imala sve uvjete da odgoji i formira solidnije obrazovana mladića. Ranije se mislilo da podrijetlo vuče od plemićke obitelji iz Česmice blizu Čazme (odakle i naziv Česmički), ali rodio se, godine 1434., čini se na drugom kraju Slavonije, jer u svojim stihovima navodi kako se mjesto njegova rođenja nalazi blizu utoka Drave u Dunav. Pannonius je bio Hrvat, kao i njegov ujak Ivan Vitez od Sredne, koji je kao biskup varadinski pomogao svojoj sestri, udovici Barbari, da svog trinaestogodišnjeg sina pošalje na studije u Italiju. Ondje je proboravio 11 godina, što na školovanju kod glasovitog ferarskog učitelja Guarina, što na pravnom studiju u Padovi. U Italiji je vrlo brzo pokazao svoju marljivost i pjesnički talenat i stekao brojna poznanstva s ljudima koje spominje u svojim pjesmama i epigramima. Služio je na dvoru kralja Matije Korvina, gdje je sa samo 26 godina postao biskup varadinski, a zatim pečujski. Unatoč svemu tomu bio je nezadovoljan, uvjeren kako sve ono što je u bogatoj talijanskoj kulturnoj sredini bio naučio sada "zbog duga prekida" iz dana u dan sahne, jer "na duh jako utječe kraj u kojem živiš, pod kojim podnebljem duh ti pjesme stvara". To je uvjerenje trajalo i premda je 1465. bio na čelu Korvinova izaslanstva u Rim da izmoli pomoć protiv Turaka (pa je u Italiji obnovio stara poznanstva i stekao nova), nakon povratka su ga čekale sve veće nedaće, padao je u sve dublju nemilost kod kralja, dok napokon nije umro kao urotnik, sklonjen pri bijegu na Medvedgradu 1472.

Već u Italiji je prevodio talijanske pjesme svojih prijatelja na latinski, a prevodio je i Plutarha, Demostena, Plotina, dio Homerove Ilijade i 30 epigrama s grčkoga na latinski. Bio je veliki erudit, što dolazi do izražaja i u njegovoj poeziji, prepunoj poredaba, reminiscencija i aluzija iz antičkoga i mitološkoga svijeta. S druge strane, među njegovim pjesmama je i nemali broj onih koje su rezultat iskrenoga doživljaja, jer je Pannonius bio izrazito refleksivna i senzibilna narav, koja je odnose prema ljudima smatrao svojom bitnom preokupacijom.

U velikom dijelu poezije ponesen je svijetom koji ga okružuje, bilo da ismijava ljudske slabosti, bilo da jadikuje nad čovjekovim nesretnim udesom. Epigrame piše u marcijalovskom stilu i u njima ne štedi iskazati iskreno divljenje pred pravim vrijednostima, ali i suverenu porugu nad ljudskim glupostima. Tu dolaze do izražaja najpozitivnije zasade humanizma, kad se ističu vrednote čovjekove ličnosti i kad dolazi do obračuna s konzervativnim i čovjeku novoga svijeta neprihvatljivim shvaćanjima srednjovjekovlja.

Kao pjesnik ipak se najbolje iskazao u elegijama, u kojima je opisao i neke istinite događaje i svoj intiman svijet.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe