Pripadnik stare vlastelinske dubrovačke obitelji Đurđevića. Majka Frana bila je iz pučanske grane Zlatarića, unuka poznatog pjesnika Dominka Zlatarića. Nakon pohađanja isusovačke gimnazije u Dubrovniku 1693. postaje članom Velikoga vijeća i preuzima neke dužnosti namijenjene mlađim plemićima. Bio je knezom na Šipanu, gdje su ga ogovarali zbog neprilične razuzdanosti, a potom je kao nadzornik monopola žita bio odgovoran za ozbiljan manjak. Nakon svih tih nedaća (a priča se i o nepriličnoj vezi s nekom djevojkom), Đurđević odlazi u Rim i pristupa isusovcima. Ondje svršava dvogodišnji novicijat i trogodišnji tečaj filozofije, nakon čega postaje nastavnikom svoga reda u Loretu i Pratu u Italiji. U Dubrovnik se vraća 1705. kao obrazovan svećenik koji je znao latinski i grčki i niz suvremenih jezika. 1707. napušta isusovački red i pristupa benediktincima, te mijenja krsno ime Niko u redovničko Ignjat. Od 1713-23. se intenzivno posvećuje književnom radu uz svoje redovne dužnosti. U to je vrijeme bio blizak Akademiji dangubnijeh, vjerojatno ponesen idejom o hrvatskome rječniku u gramatici jednoga od njenih utemeljitelja, svoga prijatelja iz mladosti Đure Matijaševića. Boravi u samostanu sv. Jakova kraj Dubrovnika da bi nakon neke svađe s dubrovačkim senatom oko dvije godine proveo u progonstvu u Italiji. Po povratku u svoj stari samostan postaje opatom, zakratko boravi na Mljetu, vraća se ponovno u samostan sv. Jakova na Višnjici kraj Dubrovnika u kojem je i završio život, a gdje je i pokopan.

Đurđević se već u ranoj mladosti okušao kao pisac, tako da je još prije pristupanja isusovačkom redu poznat kao pjesnik ljubavne lirike. On je, pored Dživa Bunića, prije svoga odlaska u Rim (tada je imao 23 godine) bio naš najznatniji lirski pjesnik 17. stoljeća. Pisao je latinski i hrvatski, ogledavši se u gotovo svim tradicionalnim vrstama. Prvo mu je znatnije izdanje pjesama iz 1728. godine, u kojem je odabrao pedesetak pjesama pod naslovom Razlike pjesni duhovne i djeloizpravne i tomu dodao svoje glavno pobožno djelo, Uzdahe Mandaljene pokornice. Sam je Đurđević osim toga djela najviše cijenio Saltijer slovinski (1729), prijevod čitava psaltira s komentarom. Od nabožnih je djela još objavio u prozi Život kralja Davida i Život prisvetoga Benedikta.

No, nije Đurđević pisao samo lirsku i nabožnu poeziju. On je i izuzetni ljubitelj šaljive poezije, pa je, privučen likom smiješnoga udvarača, napisao satiričnu poemu Suze Marunkove (1724) koja je nastala na Mljetu i opisuje lokalne prilike i ljude. Marunko je nesretni seljački mladić s Mljeta koji uzaludno uzdiše za svojom Pavicom iz Babina Polja. Junaci se hvale visokim podrijetlom i imutkom, govoreći makaronštinom kao svojim dominantnim idiomom. Time Đurđević zadire u samu bit dubrovačkoga društva.

Uz hrvatske, i njegove latinske pjesme se odlikuju metričkom virtuoznošću.

Osim književnošću, intenzivno se bavio i poviješću, osobito poviješću Ilirije (Antiquitates Illyricae), na koju se trebala nadovezati njena crkvena povijest (Illyricum sacrum), ali je nije dovršio. Najvažniji dio njegova bavljenja poviješću su bilješke o 60 dubrovačkih pisaca u tri izvora - u talijanskom pismu dum Radu Miličiću, u rukopisnom zborniku Vitae et carmina nonnulorum illustrium civium Rhacusinorum, te posveti Marinu Zlatariću u izdanju Saltijera.

Đurđevićevo se djelo bez sumnje može smatrati drugim vrhuncem baroka i dubrovačke književne tradicije.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe