Školovao se u Iloku i Osijeku, a studirao u Beču, Zagrebu, Pragu i Krakovu. Diplomirao je povijest i zemljopis i kao gimnazijski profesor radio u Zagrebu, da bi 1918. postao lektorom za poljski jezik na Sveučilištu.

Svestrana ličnost, bio je pjesnik, književni kritičar, pisac (pisao je prozna djela, putopise i pjesme, kazalište feljtone i kritike), prevoditelj (preveo je oko 80 knjiga s poljskoga, njemačkog i ruskog), jezikoslovac, radio je kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, bio je urednikom književnih časopisa (Savremenik, 1917-19; Književnik, 1928; Vienac, 1944-45), pojedinačnih edicija i sabranih djela hrvatskih pisaca. Bio je delegat pri jugoslavenskom poslanstvu u Varšavi i lektor hrvatskoga jezika na tamošnjem Sveučilištu. Tamo je i pokrenuo izdanja jugoslavenskih pisaca. Puno je pisao o književnim vezama i o hrvatskim i poljskim piscima (o Krleži, Galoviću, Harambašiću, Mickiwiczu, Slowackom, Sienkiewiczu, Krasinskom, Wyspianskom). Uredio je antologiju Poljska lirika (1939).

Puno je putovao i ta su putovanja obilježila njegov život, jer je uvijek govorio da "putovanje zacijelo ima svoj čar, ali da mu pravi smisao daje nada u povratak - kući".

Za standardizaciju hrvatskoga jezika i hrvatsku lingvistiku iznimno je značajan njegov jezikoslovni rad, a osobito je vrijedna njegova gramatika objavljena 1937. Gramatyka jezyka chorwackiego czyli serbskiego. Kako u Poljskoj nije bilo tiskarskih znakova za naše akcente, a Benešiću je bilo stalo da djelo bude obilježeno naglascima, tiskanje je povjereno Zemaljskoj tiskari u Zagrebu. S jedne je strane želio obuhvatiti cjelinu jezika, ali i biti na pomoć studentima, i to inozemnima (naime, gramatika je proizašla iz potreba njegova lektorskoga rada). Stoga je želio da u njoj budu i naglasci. Gramatika osim dijelova uobičajenih u svakoj gramatici sadrži i velik dio (46 stranica) posvećenih rječničkim razlikama između srpskoga i hrvatskoga jezika, srbizmima i hrvatizmima. Velik je dio u samoj gramatici posvećen rječničkome blagu, jer je Benešić smatrao da ju time čini praktičnijom, pa je i njegov istovremeni rad na rječniku proizvod istoga duha i pogleda u jezik. U Zagrebu mu je 1949. objavljen Hrvatsko-poljski rječnik, a JAZU objavljuje njegov nedovršeni Rječnik hrvatskoga književnog jezika.

Već je u predgovoru hrvatsko-poljskoga rječnika napisao što smatra građom za dobar rječnik i kako zamišlja rječnik književnoga jezika: "Književni jezik svakoga naroda nastaje na osnovi različitih faktora. Prvi mu je i osnovni faktor živi patrijarhalni govor puka, koji nalazi svoj izraz i u usmenoj književnosti, u pučkom pričanju i pjesništvu; drugi je faktor ono jezično blago koje je donijelo bogoslužje, a treći, službeni, utječe na književni jezik preko državne uprave domaće ili strane, kao i preko kulturnih i ekonomskih veza s drugim narodima." Tu on, zapravo, govori o onome što danas zovemo funkcionalnim stilovima standardnoga jezika i time utire put njegovom boljem razumijevanju.

Važnost Benešićeva Rječnika hrvatskoga jezika i opravdanje za njegovo posthumno objavljivanje nalazi se u sljedećem - to je rječnik kakvoga do tada nismo imali, to je rječnik u kojem su sve natuknice potvrđene citatima iz pisaca, pa stoga može biti uzet i kao svjedočanstvo razdoblja koje obrađuje, jer ocrtavaju i stil svakog pojedinog pisca i opće društvene i kulturne prilike vremena. Posljednje, a svakako ne najmanje važno je istaknuti da je to rječnik koji daje cjelovitu sliku razdoblja od ilirizma do Ivana Gorana Kovačića, dakle predsocijalističkog razdoblja u razvoju standardnoga hrvatskoga jezika.

Treba istaknuti da se samo jedan glas javno i oštro suprotstavio Anketi o pitanjima srpskohrvatskoga jezika i pravopisa koju je pokrenulo uredništvo Letopisa Matice Srpske 1954. godine, a to je bio članak Glas protiv ankete Julija Benešića.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe