Na Borgesovo djelo i doživljaj svijeta utjecali su brojni književni, filozofski i teološki tekstovi ezoteričnog karaktera, kao i djela Berkleya te Schopenhauera, a gnosticizam i kabala nadahnuli su mnoge od njegovih priča. Čovjekovo traganje za smislom u beskonačnom svemiru činilo mu se besmislenim, a kroz stare je mitove progovarao o suvremenim temama, služeći se pseudocitatnošću kako bi ostvario dojam autentičnosti. Smatrao je da se slika prave stvarnosti nalazi u čovjekovu umu, te da ovisi jedino o njegovoj mentalnoj percepciji svijeta koji ga okružuje. Mada nije pisao romane, njegov je utjecaj moguće pronaći u djelima najboljih američkih romanopisaca - Carlosa Fuentesa, Gabriela Garcíe Márqueza, Julia Cortázara, i dr., te u djelima pojedinih europskih pisaca.

Poznati argentinski pjesnik, esejist i pisac kratkih priča, rodio se u Buenos Airesu 24. kolovoza 1899. godine u kući Jorge Guillerma Borgesa i Leonore Acevedo. Ubrzo nakon njegova rođenja obitelj se preselila u Palermo, lučku četvrt poznatu po mutnom polusvijetu, tučnjavama i probisvjetima zvanim compadritos. O tom razdoblju svog života jednom je prilikom rekao: "Godinama sam vjerovao da sam odrastao na opasnim ulicama predgrađa, a zapravo sam rane godine proveo u sigurnosti vrta i knjižnice, u društvu nebrojeno mnogo engleskih knjiga."

Borgesov otac bio je odvjetnik i učitelj psihologije, a majka, ponosna i čvrsta žena, potjecala je iz obitelji vojnika i boraca za slobodu. Budući da je njegova baka po ocu, Fanny, bila Engleskinja, u kući su se podjednako govorili engleski i španjolski, a mali je Jorge tek kasnije shvatio da se radi o dva različita jezika. Kada mu je bilo šest godina rekao je ocu da želi biti pisac, a sa sedam je napisao maštovite pričice nadahnute Cervantesovim djelima, kao i sažetak grčke mitologije. U devetoj je s engleskog preveo Wildeovog Sretnog kraljevića, a prijevod mu je objavljen u mjesnim novinama.

Borgesov otac, budući da je gotovo potpuno oslijepio, 1914. odlazi u mirovinu i seli sa svojima u Europu kako bi se liječio. Sljepoća je u Borgesovoj obitelji bila nasljedna, pa je i on još od djetinjstva imao velikih problema s vidom koji će se tijekom godina sve više pogoršavati. Nakon kratkog boravka u Parizu, Borgesovi sele u Ženevu gdje djeca pohađaju gimnaziju i uče latinski, njemački i francuski. Mladi Jorge dolazi u doticaj s djelima francuskih simbolista, Verlainea, Rimbauda i Mallarmea, otkriva Schopenhauera i Whitmana, kao i brojne druge filozofe i pisce. Godine 1919., nakon što su djeca maturirala, obitelj seli u Lugano, a Borges, nakon neuspješnih pokušaja pisanja na engleskom i francuskom, odabire španjolski kao jezik svog književnog stvaralaštva. Nakon kraćeg boravka u Luganu, Borgesovi su nešto više od godinu dana živjeli u Španjolskoj, gdje se Jorge, pod utjecajem andaluzijskog pjesnika Rafaela Cansinosa-Assénsa, pridružio krugu pisaca poznatih pod imenom "ultraisti".

Ultraisti su se osjećali više Europljanima nego Španjolcima, slušali su američki jazz i na svojim sastancima u kafeu Colonial u Madridu vodili gorljive književne rasprave. Pod utjecajem ultraista Borges je počeo uviđati da se ne treba vezati ni za jednu tradiciju, pogotovo ne za onu nacionalnu. Napisao je i dvije knjige pjesama i eseja, kojih se ubrzo odrekao i uništio ih prije odlaska iz Španjolske 1921. Obitelj se u ožujku te godine vratila u Buenos Aires koji je u međuvremenu jako narastao. Ponovni susret i otkrivanje rodnog grada, pogotovo njegovih južnih predgrađa, jako se dojmio mladog Borgesa, nadahnuvši niz njegovih pjesama objavljenih u zbirci Žar Buenos Airesa (Fervor de Buenos Aires) 1923.

Razdoblje od 1924. do 1933. za Borgesa je bilo prilično uzbudljivo i ispunjeno novim izazovima - želio je, naime, pisati djela ispunjena mirisom opasnosti i lokalnim obilježjima, pa je nekoliko sljedećih godina proveo istražujući sumnjive gradske četvrti, razgovarajući s probisvjetima, učeći tango i jezik ulice (na užas svoje majke). Kao rezultat toga nastalo je još nekoliko knjiga pjesama i eseja, uključujući Mjesec sučelice (Luna de enfrente, 1925) i Bilježnica San Martín (Cuaderno San Martín, 1929). Tih je godina došao na glas kao predvodnik mlade avangardne grupe pisaca, a umorivši se od ultraizma želio je utemeljiti novi, lokalno obojeni književni pravac izrastao iz metafizičkog doživljaja stvarnosti. Piše priče i pjesme o lučkom predgrađu, tangu i borbama nožem, poput Čovjeka iz narančaste krčme (Hombre de la esquina rosada; kasnije uvrštena u Opću povijest gadosti) i Bodeža (El Punal), u kojima Buenos Aires poprima jednu mitsku dimenziju. Smatrajući ih potpunim promašajem, kasnije je kupovao svoja djela iz dotičnog razdoblja i potom ih spaljivao.

Tridesetih godina njegovo književno stvaralaštvo kreće drugim smjerom i poprima nova obilježja - stvaraju se temelji prepoznatljivog Borgesovog stila i onoga što će kasnije postati poznato kao magični realizam. Godine 1933. u mjesnim novinama Crítica počinje objavljivati seriju kratkih priča pod imenom Opća povijest gadosti (Historia universal de la infamia), koje će 1935. izaći i u obliku knjige. Likove i događaje Borges je preuzeo iz drugih djela, "patvoreći ih i izopačivši". Spoj mašte i zbilje, kao i njihovo mistično ozračje, mnoge od tih apokrifnih priča čine nadrealistički autentičnima. Život i sudbina određenog lika, svedeni na dva-tri ključna prizora, dobivaju dodatni dramski naboj kojim se naglašava njihova moralna izopačenost.

Kao esejista, Borgesa je zanimala literatura gotovo potpuno strana latinoameričkoj književnoj tradiciji - drevni filozofi i mistici, židovski kabalisti i gnostici, zaboravljeni francuski pjesnici, finski narodni ep Kalevala, te prije svega engleski pisci poput Johna Miltona, Samuela Taylora Coleridgea, G. K. Chestertona i Johna Keatsa. Njegovih knjiga eseja nema mnogo, a ključne su Rasprava (Discusión, 1932), Povijest vječnosti (Historia de la eternidad, 1936) i Druga istraživanja (Otras inquisiciones, 1952). Borges u svojim esejima tumači djela drugih pisaca dajući im novo značenje i potiče čitatelja da o njima razmišlja na neoubičajen način.

Iako je, kao što se može vidjeti, tridesetih godina Borges kao pisac definitivno počeo sazrijevati, uvidio je da ipak mora pronaći neki sigurniji izvor prihoda od književnog stvaralaštva. U svijetu je vladala ekonomska kriza, otac mu je zbog sljepoće postao potpuno ovisan o majci, te je Jorge prihvatio posao pomoćnika u knjižnici Miguel Cané. U podrumu knjižnice počeo je pisati priče, i dok su njegove kolege vrijeme trošile na isprazne priče, Borges je ispod njihovih nogu podizao temelje modernizma. Napisao je Babilonsku knjižnicu i neke druge priče, objavljene 1941. u djelu Vrt puteva koji se račvaju (El jardín de senderos que se bifurcan). Spomenute priče kasnije je dodao Izmišljajima (Ficciones), tiskanim 1944. Sa svojim mlađim prijateljem Adolfom Bioy-Casaresom, 1942. godine izdao je i knjigu Šest problema za Don Isidra Parodija (Seis problemas para don Isidro Parodi), pod zajedničkim pseudonimom "Bustos Domecq".

Osim novih priča, u kojima je vješto ispreplitao filozofiju, činjenice, fantastiku i misterije, napisao je i nekoliko političkih članaka objavljenih u novinama El Hogar. U spomenutim člancima nije toliko podržavao određeni politički sistem koliko je kritizirao brojne pojave tog vremena - antisemitizam, nacizam i fašizam. Kada je 1946. Juan Perón došao na vlast, zbog svojih je stavova bio "promaknut" na položaj inspektora za perad i zečeve na javnim tržnicama. Odmah je odlučio dati ostavku, što se pokazalo kao dobar potez - nakon ubitačnog posla u knjižnici počeo je držati predavanja o američkoj i engleskoj književnosti, te je proputovao Argentinu i Urugvaj. Bio je dobro plaćen i, prvi put nakon dugo vremena, sretan, mada ga je boljelo ono što se događalo u njegovoj domovini. Borges je nastavio sa svojim književnim radom i 1949. objavio svoju drugu značajnu zbirku priča - Aleph.

Nakon revolucije 1955. za Borgesa su došli bolji dani - Društvo argentinskih književnika ponovno je otvoreno, a on je postavljen na mjesto ravnatelja Nacionalne biblioteke. Ironija sudbine bila je u tome što je tada bio već skoro potpuno slijep - "Bog mu je istovremeno darovao 800 000 knjiga i tamu". Svoj novi posao shvatio je vrlo ozbiljno. Odlučivši pretvoriti Nacionalnu biblioteku u kulturni centar, započeo je s programom raznih predavanja i ponovno pokrenuo knjižnični časopis. Godine 1956. počeo je raditi kao profesor na katedri za englesku i američku književnost Sveučilišta u Buenos Airesu, a dobio je i nacionalnu nagradu za književnost. Krajem pedesetih godina bio je vrlo iznenađen otkrivši da su o njegovom životu i djelu napisane brojne knjige i da je prilično popularan među studentima. U to je vrijeme napisao jednu od svojih najzanimljivijih priča, Borges i ja. Uz pomoć svojih studenata i majke nastavio je spisateljsku karijeru. Kako bi nadomjestio gubitak vida, ponovno se okrenuo poeziji koju je u glavi mogao puno lakše pregledavati od proze. Godine 1960. objavio je Tvorca (El hacedor), zbirku proznih radova, parabola i pjesama, koju je smatrao svojim najboljim i najosobnijim djelom.

Tek šezdesetih godina Borges je stekao svjetsku slavu, dobivši Formentorovu nagradu (internacionalna nagrada izdavača) zajedno sa Samuelom Beckettom. Djela su mu prevedena na engleski i odjednom je postao vrlo tražen pisac. Izmišljaji su prevedeni na nekoliko jezika i postali poznati diljem svijeta, što je bilo prvi put da djelo nekog latinoameričkog pisca postigne takav uspjeh. Pozvali su ga da u Sjedinjenim državama održi niz predavanja, pa je 1961. u društvu majke prvi puta posjetio zemlju koja je za njega imala polu-mitološki karakter, a koju je kasnije često posjećivao.

U Europu je ponovno otputovao 1963., prilikom čega je posjetio brojna mjesta na kojima je bio kao dječak i susreo mnoge stare prijatelje i znance. Prilično značajna bila je i 1967. godina, kada su ga pozvali da godinu dana gostuje na Harvardu. Tamo je upoznao Normana Thomasa di Giovannija koji mu je postao dobar prijatelj i jedan od glavnih prevoditelja njegovih djela na engleski jezik. Iste godine oženio je staru prijateljicu i veliku mladenačku ljubav, Elsu Astete Millán, čiji je muž umro 1964. Nažalost, brak nije bio dugog vijeka i rastali su se nakon tri godine. Svo je to vrijeme Borges mnogo putovao, posjetivši Europu, Englesku, Škotsku i Izrael. Napisao je puno pjesama i nekoliko zbirki kratkih priča i eseja. Sa svojim starim prijateljem, Bioy-Casaresom, objavio je još jednu knjigu zajedničku knjigu Kronike Bustosa Domecqa (Crónicas de Bustos Domecq), a 1970. mu je izašla i zbirka priča Brodijev izvještaj (El informe de Brodie).

To je i vrijeme kada se upoznao s jednom svojom studenticom, Argentinkom japanskog porijekla, Maríom Codamom, koja je prihvatila posao njegove osobne tajnice. Njihova je suradnja prerasla u prijateljstvo, a pred kraj života postala mu je i ženom. Kada je 1973. Juan Perón ponovno došao na vlast, Borges je dao ostavku na mjesto ravnatelja Nacionalne knjižnice, iako je bio u puno boljem položaju nego u vrijeme kada još nije stekao svjetsku slavu. Nekoliko sljedećih godina je putovao i držao predavanja, a 1975. napisao je još jednu zbirku priča, Knjigu o pijesku (El libro de arena). Te mu je godine, u 99-toj godini života, umrla i majka - njegova prijateljica, suradnica i pratiteljica na brojnim putovanjima, za koju su ljudi znali misliti da mu je sestra. Nakon majčine smrti Borges je s Maríom Codamom nastavio putovati svijetom, a 1984. objavili su knjigu Atlas, opis njihovih zajedničkih putovanja s Borgesovim tekstom i Codaminim fotografijama. Svoju posljednju knjigu, Urotnici (Los conjurados) napisao je 1985., oduševljeno zabilježivši da nastavlja pisati: "Što drugo mi preostaje, što drugo, tako divno mi preostaje?!".

Umro je 14-og lipnja 1986. u Ženevi.

Kristina Živković