Ksaver Šandor Gjalski
(pravim imenom Ljubomir Tito Babić)
(Gredice kraj Zaboka, 26. 10. 1854 -
Gredice, 9. 2. 1935)
Sin plemenitaške obitelji koji je književno ime uzeo po majčinu ocu, prvo je
školovanje stekao na temelju privatne poduke, dok je gimnaziju pohađao u Varaždinu, a
studirao pravo u Zagrebu i Beču. Državni je ispit položio 1878. i potom radio u
Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku i drugdje. 1891. zapošljava se pri Kraljevskoj
zemaljskoj vladi u Zagrebu, no zbog neslaganja s Khuenovim režimom biva umirovljen 1898.
godine.
U politiku se uključuje 1906. kao zastupnik u Hrvatskom saboru, pa je 1919-20. čak
bio veliki župan Zagrebačke županije. U dva je navrata bio predsjednikom Društva
hrvatskih književnika, a 1903. izabran je za počasnoga člana JAZU.
Književno mu je djelovanje obilježeno iznimno velikim tematskim rasponom. I sam je na
jednoj od godišnjih skupština Društva hrvatskih književnika (1913) rekao: "...
Možda nema momenta u narodnom životu počevši od napoleonskih dana do danas kojega se
ja ne bih u svojim radovima dotaknuo. Gotovo svaka pojava tog narodnog našeg života
svaki cilj, svaka želja, svaka narodna bol i muka, nalazi odraza u mojim radovima, te kao
što su danas već u svojim znanstvenim radovima upotrijebili znameniti slavenski
učenjaci moje beletrističke radove kod proučavanja dotične dobe, tako sam uvjeren, da
će se u proučavanju dobe u koje stavljah svoja stvaranja, moći moji radovi uzimati kao
dokumente dobe..." U tom mnoštvu tematskih interesa neprestano se isprepliću dvije
temeljne odrednice - nastojanje umjetnički, s osobitim nabojem registrirati one
neprolazne silnice ljepote koje proizlaze iz idealnog odnosa i prožimanja čovjeka s
prirodom, a s druge strane stalno otkrivanje realnosti društvenih zbivanja i odnosa u
trenucima suvremene mu političke Hrvatske. Prvi interes potiče iz zagorskoga djetinjstva
i odnosa prema njemu, gotovo romantičarski idealiziran, dok je u drugom Gjalski izrazit
analitičar, koji racionalno raščlanjuje propale aristokrate, pristalice Khuenova
režima, ili slika tragične sudbine malih ljudi pokošenih tim istim povijesnim
zbivanjima.
U literaturi se pojavio tekstom Illustrissimus Battorych objavljenim u Viencu
1884. godine koji na neki način određuje cjelokupno njegovo djelo. Zbirka pripovijedaka Pod
starim krovovima (1886) je slika njegova umjetničkog genija, onog osobitog
stvaralačkog pristupa i jeziku i književnosti koji je do tada u nas nepoznat - kronika
zagorske plemenitaške sredine započeta u tom djelu nastavlja se i u romanima U novom
dvoru (1885) i Na rođenoj grudi (1870). Uz tu temu, u romanima se bavi i
političkim idejama (U noći, 1886), duhovnim nemirima hrvatskih intelektualaca (Janko
Borislavić, 1887; Radmilović, 1894). Po uzoru na Šenou piše i tri povijesna
romana, Osvit (1892), Za materinsku riječ (1906), Dolazak Hrvata
(1924).
Premda je pisao novele, romane, književne članke i portrete, likovne prikaze,
filološke oglede, povijesne i političke rasprave, on je po vokaciji novelist i to se
vidi u svakom obliku njegova pisanja, a osobito u romanima, u kojim je struktura
najčešće sastavljena od nekoliko slika iz života junaka prožetih opisima krajolika,
prikazom raspoloženja, lirskim razmišljanjima, ladanjskim razgovorima, sjećanjima i
uspomenama.
Jezik njegova djela nerijetko je ocjenjivan kao manjkav, jer se govorilo da ne zna naš
lijepi narodni jezik. Ono što jest točno, to je da je Gjalski pisao nekodificiranim i
neujadnačenim jezikom koji je bio neki oblik našega građanskoga jezika njegova vremena
koji se oblikovao na kajkavskoj osnovici težeći približavanju štokavskom. Možda
vrijedi spomenuti da je jedan od najoštrijih kritičara svoga vremena, Antun Gustav
Matoš, umro u bolnici s knjigom Pod starim krovovima pod jastukom.
Home - Igra
- Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni -
Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako
je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič
kroz galaksiju - Slike s izložbe
|
