| NORMAN VINCENT PEALE
Polazeći od teze da čovjek naposlijetku postaje onakvim kakvim se najčešće
doživljava, zagovarao je pozitivno mišljenje i vjeru u vlastite sposobnosti.
Objašnjavao je ljudima kako pomoću molitve i vizualizacije (stvaranja pozitivnih
predodžbi) mogu postati uspješni, djelotvorno rješavati svoje probleme i ostvariti
sretan, ispunjen život.
Norman Vincent Peale (1898-1993), svećenik, predavač i pisac, jedan je od začetnika
i glavnih zagovarača filozofije samopoštovanja i "pozitivnog mišljenja",
mješavine moderne psihologije i biblijskog učenja koja je u drugoj polovici ovog
stoljeća stekla veliku popularnost u kršćanskom svijetu. Autor je pedesetak knjiga iz
područja samopomoći i duhovnosti od kojih je najpoznatija Moć pozitivnog mišljenja (
prvi put objavljena 1952, u Hrvatskoj 1996). Ona je do sada prevedena na 41 jezik i
prodana u više od 20 milijuna primjeraka, a bila je uzor mnoštvu knjiga slične tematike
koje su nakon toga preplavile tržište. Sa suprugom Ruth pokrenuo je časopis Guideposts
koji danas ima veću nakladu od ijedne druge vjerske publikacije u SAD. Njegove je
propovijedi svaki mjesec poštom primalo 750 000 ljudi, održavao je brojna predavanja i
54 godine vodio tjednu radio-emisiju Umijeće življenja na postaji NBC. Družio se
sa vodećim ljudima iz poslovnog svijeta, politike i športa, a imao je i visok položaj u
njujorškoj masonskoj loži. Prema njegovom je životu 1964. snimljen film One Man's
Way (Put jednog čovjeka).
Norman Vincent Peale je utro put spoju teologije i psihologije poznatom kao
"kršćanska psihologija" i bio najzaslužniji za uvođenje psihologije u
crkvenu praksu. Zajedno sa uglednim psihijatrom dr. Smileyem Blantonom otvorio je 1937.
godine jednu od prvih vjersko psihijatrijskih klinika u američkim crkvama. Klinika je
bila smještena u podrumu crkve Marble Collegiate u New Yorku (u kojoj je Peale bio
pastor 52 godine), a izrasla je u centar koji je zapošljavao više od 20 psihijatara,
psihologa i psihološki obrazovanih svećenika. Kada se 1977. godine klinika udružila s
Akademijom za vjeru i mentalno zdravlje, nastao je Institut za religiju i zdravlje
čijem je upravnom odboru Peale predsjedavao sve do smrti. Smatrao je da svećenik mora
biti duhovni liječnik i terapeut koji brine za duševno i emocionalno zdravlje ljudi i da
treba usko surađivati sa znanstvenicima - psiholozima, psihijatrima i liječnicima. Na
taj je način moguće čovjeku pristupiti kao cjelini duha, uma i tijela, a proces
izliječenja obaviti na svim razinama, učinivši ga tako bržim i djelotvornijim. Za
njega je kršćanstvo, odnosno vjera, bilo egzaktna znanost osobnog i društvenog života,
sredstvo pomoću kojega je moguće osloboditi duhovnu energiju i upotrijebiti veliku moć
koja počiva u svakom čovjeku - njegovu podsvijest (nazivao ju je i "Božje
Kraljevstvo u nama").
Ideje o snazi vjere, mogućnostima ljudskog uma i važnosti samopouzdanja razvio je
još kao student čitajući radove Marka Aurelija, R.W. Emersona i W. Jamesa. Kada je
nakon studija postao pastor, propovijedao je o terapeutskom učinku što ga vjera može
imati na čovjeka, te govorio o snazi molitve i važnosti pozitivnog mišljenja koje je
smatrao samo drugim nazivom za vjeru. Držao je da podsvijest može želje pretvoriti u
stvarnost ukoliko su one dovoljno snažne i usvoji li čovjek pravilan obrazac
razmišljanja (pri čemu mu molitva može biti od velike pomoći). Želio je vjeru
približiti modernom čovjeku, učiniti ju sastavnim dijelom svakodnevnog života i
pokazati na koji se način duhovna načela mogu praktično primijeniti. Pritom se služio
jednostavnim i lako razumljivim jezikom, izbjegavajući bilo kakvu mistifikaciju
spiritualnih zakona. Polazeći od teze da čovjek naposlijetku postaje onakvim kakvim se
najčešće doživljava, zagovarao je pozitivno mišljenje i vjeru u vlastite sposobnosti.
Objašnjavao je ljudima kako pomoću molitve i vizualizacije (stvaranja pozitivnih
predodžbi) mogu postati uspješni, djelotvorno rješavati svoje probleme i ostvariti
sretan, ispunjen život.
Pealeovo liberalno i modernističko viđenje vjere izazvalo je burne reakcije u
evangeličkom svijetu: jedni su ga proglašavali heretikom koji ne priznaje ključne
kršćanske dogme, a drugi su ga smatrali gorljivim kršćaninom koji je unio životnost u
crkvu, približio je običnim ljudima, učvrstio njihovu vjeru i potaknuo ih na pozitivno
razmišljanje. Većina onih koji su ga kritizirali smatrala je da previše slobodno i
pogrešno tumači Sveto Pismo, odbija kršćansku doktrinu grijeha i odriče
ekskluzivitet samog kršćanstva govoreći da je ono samo jedan, a ne jedini put do Boga.
Napadali su ga zbog povezivanja psihologije i Biblije, vulgarizacije religije, ali
i okultizma budući da je zagovarao vizualizaciju i slične "New Age" tehnike,
te govorio da je Bog energija. Zamjerali su mu i to što svojim stavovima ohrabruje one
koji smatraju da je dovoljno samo činiti dobra djela i misliti dobre misli kako bi došli
u Raj. Unatoč tome Pealeova je popularnost rasla, ljudi iz raznih krajeva SAD-a dolazili
su slušati njegove propovijedi, a knjige su mu se izuzetno dobro prodavale. Dok se na
početku većinom bavio duhovnim savjetovanjem i terapeutskim utjecajem vjere, crkve i
molitve, u kasnijem je razdoblju više vremena posvetio držanju seminara i poticajnih
govora poslovnim ljudima. Mnoge su ga tvrtke plaćale da njihovim uposlenicima pokaže
kako primjenom tehnike pozitivnog mišljenja mogu postati uspješniji, ostvariti bolje
rezultate i, naravno, zaraditi više novca.
Dvije Pealeove knjige nedavno izašle u Hrvatskoj dobro ocrtavaju taj svojevrsni
zaokret u njegovu radu. Pouzdajte se u sebe (prvi put objavljena 1948) više je
"kršćanskog" karaktera, njen autor je predstavljen kao svećenik, propovjednik
i duhovni savjetnik koji na jednostavan način nastoji izložiti načela sreće i uspjeha
preuzeta iz Biblije, te pokazati kako ih praktično upotrijebiti pri rješavanju raznih
emocionalnih, poslovnih i zdravstvenih problema. Govori o preobražavajućem učinku crkve
i bogoslužja, tumači kako djelotvorno ići u crkvu i razviti umijeće molitve, kako se
nositi sa tugom, izbjeći uzrujavanje, riješiti se kompleksa manje vrijednosti i postići
bračnu sreću. Brojnim primjerima, preuzetim iz rada s pacijentima u klinici crkve Marble
Collegiate, nastoji dokazati utemeljenost i učinkovitost načela i tehnika o kojima
govori. Iscrpno se bavi problemima straha, krivnje i napetosti, tipičnim za suvremenog
čovjeka, naglašava važnost opuštanja i postizanja duhovne ravnoteže, a opisuje i
načine na koje se to može postići. Ističe da tijelo, um i duh tvore jedinstvenu
cjelinu, te pokazuje kako se primjenom duhovnog i psihijatrijskog liječenja mogu
riješiti razne psihičke i fizičke tegobe. Osnovna ideja iznešena u ovoj, kao i u
drugim njegovim knjigama, jest ta da čovjekove misli određuju njegov život i da je
ključ bilo kakve promjene zapravo mijenjanje načina razmišljanja.
Druga knjiga Možeš ako misliš da možeš (objavljena 1974) prikazuje Pealea
kao govornika i predavača, ona je izraženijeg svjetovnog karaktera. Primjeri koje u njoj
daje kako bi potkrijepio svoje stavove većinom čine iskustva s raznih seminara koje je
održavao, te priče o poznatim sportašima, poslovnim ljudima i političarima. Knjiga se
ponajviše bavi primjenom duhovnih načela i tehnike pozitivnog mišljenja u poslovnom
životu, mada se napuci koje daje mogu upotrijebiti i na mnogo širem planu. Peale ističe
kako je važno biti uporan, opušten i ispunjen vjerom umjesto strahom, te pokazuje na
koji način čovjek može takvim postati. Govori o važnosti motivacije i pokazuje kako se
ona može povećati. Nudi drugačiji pristup problemima, pokazuje ih kao stepenice na putu
prema osobnom razvoju, vježbalište na kojem se iskušavaju vlastite snage, iskustva koja
čovjeka čine snažnijim i mudrijim. Prema njegovom mišljenju, ključ uspjeha nalazi se
u vjeri u sebe, postizanju unutarnje ravnoteže i prihvaćanju činjenice da svako od nas
u sebi krije neograničene potencijale.
priredila: Kristina Živković
Home - Igra
- Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni -
Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako
je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič
kroz galaksiju - Slike s izložbe
|
