Pavlimir:
Blaga srca cijenim, da je
ovo oni Srđ hvaljeni,
ki odi slavan po sve kraje
u velikoj slove cijeni.
Srđ:
Čujem glas od ljudi!
Koja je družba ono,
ku resi odsvudi
oružje smiono?
Vitezi, tko ste vi?
Kud, otkle vi grete?
U ovoj dubravi
koju stvar ištete?
Pavlimir:
Pastijeri, mir s vami!
S strane strah vrzite:
vašijema zemljami
mači ovi ne prijete;
nije razlog, da vašoj
prislatkoj slobodi
neobični nose boj
nijedni narodi.
Srđ:
Kreposna te tva besjeda,
o viteže plemeniti,
svijetle od krvi opovijeda,
ne krati se nami otkriti.
Pavlimir:
Ako je vami došo ikada
na uši svijetle glas pun slave
Radoslava, koji vlada
slovinske ove sve države?
Prid Časlavom, hudijem sinom,
ki vlas silom ugrabi mu,
bježeć s vjernom on družinom
jur se u slavnom shrani Rimu.
S plemenitom on vladikom,
prava vjera s kom ga ugodi,
dni provodeć s mnogom dikom,
Petrislava sina rodi.
Hrabrenoga Petrislava
ja Pavlimir sin ljubljeni
put slovinskijeh grem država,
gdi je kraljestvo staro meni;
a to er, buduć Časlav kleti
jur za svoje grijehe prijeke
usilovan bio umrijeti
sred utopne vržen rijeke,
mene na vlas djeda moga
svi slovinski bani zovu.
Jedva gnjeva od morskoga
u Dubravu dođoh ovu:
valovita morska sila,
ka je ostale moje plavi,
ko se bojim, potopila,
jedva moju plav ostavi.
Hvala Bogu, ki me shrani
po velikoj svoj milosti
u čestitoj vašoj strani,
gdje stanuju sve kreposti.
