Školovao se u Senju, Zagrebu i Rimu. Za boravka u Kranjskoj kod povjesničara I. W. Valvasora (1676-77) izrađivao je bakroreze, ali i počeo pisati pjesme i bavio se poviješću. U Hrvatskoj se s njim prvi put javlja književnik od zanata, čovjek od pera, kakvog je u ostaloj Europi već davno stvorio humanizam. Pavao Ritter se sam u književnosti prozvao Vitezovićem.

1684. godine je u Linzu tiskao svoje prvo pjesničko djelo na hrvatskom (Odiljenje Sigetsko). Taj barokni ep, dakako, prikazuje borbu za kršćanstvo, pa je po tome tendenciozan, on uzdiže naciju, njezinu silu i povijesnu ulogu, pokazujući na djelu najistaknutije predstavnike te nacije, prikazujući pri tome i njihov emocionalni, osobito ljubavni život, ali i ratničku mudrost i spretnost. Uz to, taj ep ne propušta informirati čitatelja o raspoloženju božanskih sila prema akcijama junaka. Sve je to ono što je zajedničko svim baroknim epovima, i u nas, i u svijetu. Ono što jest Vitezovićevo je odiljenje, oproštaj - to je niz elegičnih razgovora i oproštaja sa Sigetom i njegovim junacima. Autor ne opisuje bitku, ne piše epopeju rata, nego piše prije svega tužaljke grada i tužaljke o gradu. Vitezović ne uvodi čitatelja na početak zbivanja, jer kronologija nije ono što ga zanima. To su prije njega učinili drugi (Črnko, Krnarutić, Zrinski) i on to zna. On o sigetskoj bitci piše nakon njezina svršetka, pa nizom reminiscencija pokušava uobličiti najviši ideal spjeva - svjesnu žrtvu za opće dobro, ali i želju za održanjem.

Od 1690. boravi u Zagrebu, djelujući na razvoj kulturnoga života, a 1694. Sabor mu povjerava vođenje zemaljske tiskare u Zagrebu u kojoj 1696. tiska svoje djelo Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov (u kojem obrađuje razdoblje od početka svijeta do 1690). Mecena koji je omogućio izdavanje ovoga djela bio je Ivan Znika, starješina zagrebačkoga kaptola, kojemu je djelo i posvećeno. Djelo je namijenjeno što širem krugu čitatelja i stoga pisano hrvatskim jezikom, a ne latinskim kao djela većine njegovih prethodnika. Jedino je Vramec prije njega pisao kroniku hrvatskim jezikom.

Ostala djela: Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno cesare (Oživjela Hrvatska, 1700), Stemmatographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (opis grbova 56 pokrajina koje je pribrajao Iliriku, Beč 1701), Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta (povijesno djelo, osobito zanimljivi opisi bojeva s Turcima u Krajini u XVI. i XVII. stoljeću, Zagreb 1703), Natales Divo Ladislavo regi Slavoniae apostolo restituti (Zagreb, 1704), Bosna captiva (1712).

Njegova Stematografija, djelo o ilirskim grbovima, ima utopijski značaj. Stoga ne treba čuditi što su u njegovoj knjizi ilirske grbove dobile Albanija, Poljska, Transilvanija, Moldavija, Panonija i Liburnija. Naime, maknemo li romantičarske zablude, jasno je da je Vitezovićev panilirizam ipak relaniji od Pribojevićiva humanističkog, ili Orbinijeva baroknog panslavizma. To se lako vidi i po tome što je baš taj Vitezovićev ilirski grb (Insignia veteri Illirici imperii) sa šesterokrakom zvijezdom i polumjesecom bio grb Gajevih iliraca, sviđalo se to nama danas ili ne.

Neka važna djela ostala su u rukopisnoj ostavštini, među kojima Offuciae Joannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, refutatae (Pobijanje opsjena Ivana Lučića u djelu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske), koje je oštar napada na Lučića; Banologia (O banskoj časti) - djelo dovršeno poslije 1710., jedno je od najboljih njegovih pravnopovijesnih djela, koje je dopunjeno i prevedeno objavio Ljudevit Gaj u Danici ilirskoj za godinu 1863.; Serbiae illustratae libro octo (Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga) - povijest srednjovjekovne Srbije do pada Smedereva pod tursku vlast 1459. To je prva sustavna povijest Srbije, što i Vitezović u predgovoru ističe.

Iznimno je važan njegov jezikoslovni rad, rezultat kojega je rukopisni Lexicon latino-illyricum, koji sadržava riječi iz svih hrvatskih dijalekata. Kao i drugim autorima, i njemu se nametala potreba usustavljenja hrvatskoga pravopisa, pa je načinio osnovu za to, držeći se načela da se svaki glas označava uvijek jednim znakom i da se, ako je to moguće, za svaki glas upotrebljava jedno slovo. Za neka je slova upotrijebio dijakritičke znakove. Što se književnoga jezika tiče, Vitezović je čakavac, koji poznaje književnost južnih krajeva, a djeluje u kajkavskoj sredini. Vitezović je osim rječnika napisao i slovnicu hrvatskoga jezika,ali je nije objavio, a rukopis do danas pronađen.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe