Matko Peić
SKITNJE (1967)

Nigdje se ne možeš razmaziti kao u srcu Slavonije, u Đakovu. Jer nema u Hrvatskoj grada koji ima, iako asfaltiranu, mekšu ulicu. Kao onaj topli mali razdjel između ženskih grudi, sredinom Đakova prolazi sokak u kojem su ti majstori najnježnijih, najmekših zanata: šeširdžije, čarapari, suknari, papučari! Tu ti je jedina tvrdoća: kamen - latinska riječ u imenu Svetog Petra, zaštitnika katedrale. No, i Petar ovih srpanjskih dana, za vrijeme "Đakovačkih vezova", kao da je postao mekši: ne upotrebljava ključ da bilo što zaključa, ponajmanje slavonsko srce. A i njegova katedrala kao da želi žarom opeke pokazati da ne plamti samo nebeskim ognjem u tornju, nego i da bukti u bokorima vatrom naše stare matere zemlje - kao krušnica.

Nisam mogao odoljeti da ne dođem u to Đakovo, gdje prijatelja dočekuju raširenim rukama, a zločestu djecu tjeraju grančicom rascvjetala jorgovana. Nisam mogao ne vidjeti u njegovu mekom sokaku golemu narodnu svečanost Posavlja, Prikraja, Paorije - Đakovštine i njezinih gostiju iz Baranje i Podravine! Povorka imena sela: Vrpolje, Strizivojna, Piškurevci, Ivankovo, Privlaka i Prkovci. Povorka prezimena: Didakovići, Živići, Bratuljenovići, Zetovići, Paradikovići, Blažekovići, Voljetići, Prepunići, Hajdukovići. Revija muških nadimaka: Ivanišev, Franjetin, Đuretin ili babe Ruže i dida Jože, ili Vatrenjakov i Kanđijašev, ili - kakvog li nadimka: Jednobrković! Pa stotine Kata, Ana, Marija, Eva, Ruža i Reza (ne zaboravimo guzatu Teklu). Sve praunučad slavnih pješaka, konjanika i topdžija od Magente do Solferina. Praunučad žena obučenih u svilnjaču i muškaraca odjevenih u valjanu vunu.

...

Narodna nošnja dobije svoju pravu ljepotu, da ne kažem svoj puni smisao, kad iziđe iz muzeja, s lutke, u selo, na živa težaka. Tek kad se rubina nabora niz dva lijepa ženska bedra, tek onda možeš spoznati što znači izraz da je rubina "skitita". Moraš vidjeti žive te grudi, bokove i leđa na koja će doći ornamenti zvani klas, paunovo perje i rastov list! Gledajući povorke u narodnoj nošnji, imaš osjećaj da su livade umarširale u grad, da je u Đakovu defile šuma. I da ne prolaze momak i djevojka, nego raspupao grm divlje ruže i mlada šljiva u cvatu. Narodna je nošnja ovog kraja kao što su i tijelo i duh čovjeka Đakovštine, kao njegovo bilje, nejgove životinje, njegovo jelo i piće - istodobno blag i divlja!

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe