(riječi dunda Dživa)
"Moj Bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja, i
razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su, - neka malo ostavim, -
naravi tihe, s kojom se može govoriti, koji razlog čuju, koji razlog primaju i slijede,
koji svijet razumiju, koji meni praaju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena,
kojijem para da su razumni, a s njimi se ne može govori. Tihi ljudi tizijem paraju ludi,
gospodstvo u glavi njeko nose s oholasti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je
što se zove barbarija; što žude hoće, i scijene njih htjenje da je razum. Razlog u
njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti, bez
milosrđa; ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti.
A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i
kondicijoni od ljudi mjerom pravo, mudrom i od mislorđa."
