Thomas Mann
(6.6.1875 - 12.8.1955)

Thomas Mann je rođen 1875. godine. Potječe iz ugledne i prilično bogate trgovačke obitelji. Njegov otac Johannes Heinrich Mann senator i načelnik slobodnog grada-republike uzima za ženu Brazilijanku u kojoj ima njemačke, portugalske i kreolske krvi. Julia, tako se zvala njegova majka, izdvaja se ljepotom i glazbenim darom. U jednoj od svojih ranih pripovijedaka (Klaun, 1897) Mann s nježnošću i sjetom govori o njoj (pripovijetka je objavljena i u knjizi koja je povod ovom tekstu). Godine 1891. umire mu otac i materijalne su prilike obitelji sada znatno lošije. Prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Mali gospodin Friedemann objavljuje 1898. godine. Proslavio se romanom Buddenbrokovi. Propast jedne obitelji. Do 1933. godine kada se roman našao na popisu nepoćudnih knjiga (i kao takav spaljen) djelo je samo u Njemačkoj prodano u više od milijun primjeraka. Objavljivanjem Buddenbrokovih Mann je postao slavan, a materijalne teškoće s kojima je živo nakon očeve smrti bile su ponovo iza njega. Oženio se 1905. godine Katharinom Pringsheim, djevojkom iz ugledne židovske obitelji. Iste im se godine rodila kćer Erika koja kasnije postaje glumicom. Sljedeće im se godine rodio sin Klaus koji se, kao i otac, posvetio književnosti.

Svoju prvu knjigu napisao je Thomas Mann krajem devetnaestog, a posljednju polovicom dvadesetog stoljeća. Slavan je postao u dvadeset i šestoj godini objavljivanjem romana Buddenbrookovi. Veći ga je dio života mučilo pitanje da li su Buddenbrookovi najbolje djelo koje je ikada napisao.

Književnih kritičari smatraju Manna piscem koji nastavlja tradiciju realističkog romana devetnaestog stoljeća. Bio je suvremenik Joycea i Becketta, ali nije pokazao zanimanje prema književnim eksperimentima. Ljubitelj glazbe (posebice je volio Wagnera) i slikarstva. Filozof-amater koji je, u skladu s ondašnjom modom, bio fasciniran Schopenhauerom i Nietzcheom. Poklonik francuskog, a osobito ruskog romana.

Politička su mu uvjerenja u početku konzervativna, ali se pred nastupanjem nacionalsocijalizma približava liberalnim stajalištima. Čini se, ipak, da ga političko djelovanje nije privlačilo i da je u odnosu prema politici bio manje strastven od brata Heinricha i sina Klausa.

Često je putovao. Odmor je uglavnom provodio na svome imanju u istočnoj Pruskoj - Baltičko ga je more privlačilo više no južna mora. Ipak, kada je odlazio prema jugu (bio je, rekli smo, ljubitelj putovanja) obično je navraćao u najsjeverniji grad - Veneciju. Jedne je godine, prije odlaska u Veneciju, "odsjeo na jednom otoku na Jadranu nedaleko od istarske obale". Bio je, tada, na Brijunima, otocima koji su na prijelazu stoljeća postali mjesto okupljanja visokog društva iz Monarhije. Mannu se, izgleda, nisu dopale kamene obale otoka, "odrpani puk koji govori nerazumljivim dijalektom" i "provincijsko austrijsko društvo". Na Brijunima se zadržao svega nekoliko dana. Ali, upravo je taj put bio inspiracija događajima o kojima će kasnije pisati u svojoj glasovitoj noveli Smrt u Veneciji.

Autobiografski su elementi često bili osnov, ili barem polazište Mannova pisanja. U slučaju Smrti u Veneciji taj je odnos stvarnog, biografskog i fikcionalnog osobito zanimljiv i manje poznat.

Siže novele jednostavan je i dobro poznat: Gustav von Aschenbach, pisac na kraju svog stvaralačkog i životnog puta, potaknut nejasnim razlozima odlučuje se na putovanje. Odlazi, najprije, u Trst, a iz Trsta u Pulu. Iz Pule se prebacuje na "jedan otoka na Jadranu nedaleko od istarske obale". Nezadovoljan boravkom na tom otoku odlazi za Veneciju. Odsjeda u otmjenom hotelu punom uglednih gostiju. Među ostalima u hotelu je odsjela i poljska plemićka obitelj, a među njima i Tadzio, dječak izuzetne ljepote. Ostarjeli je pisac fasciniran dječakovom ljepotom. Njegova fascinacija prerasta u opsjednutost i, konačno, u ljubav. Svjestan beznadnosti svoje ljubavi i opasnosti kojoj se izlaže (saznao je, naime, da u gradu vlada epidemija kolere) Aschenbach ipak ostaje. Jedno jutro, gledajući s obale Tadzia na opustjeloj plaži, slavni pisac umire.

Mann je, doista, kao što je spomenuto, preko Trsta i Pule doputovao na Brijune. I zadržao se tek nekoliko dana. Istina, nije bio sam, nego u društvu svoje supruge i brata Heinricha. Doputovali su, potom, u Veneciju i odsjeli u otmjenom hotelu u kojemu je, kao i u noveli, boravila poljska plemićka obitelj. Tadzio (dječak se, zapravo, zavao Wladislaw) je u stvarnosti mlađi. Wladislaw je rođen 1900. godine, i u to je vrijeme imao nepunih jedanaest godina. U Veneciji je boravio s majkom i trima sestrama. U isto je vrijeme u hotelu boravila još jedna poljska obitelj - Fudakowski (Jašu, koji se zapravo zvao Jan Fudakowski, jedan je od protagonista novele). Vrijeme je u Veneciji bilo sparno i "nezdravo", ali epidemije kolere nije bilo. Epidemija je izbila južnije, u Palermu.

Mann nikada nije upoznao Wladislawa. Wladislaw je novelu pročitao dvanaest godina poslije kada je čuo da je o "njemu napisana knjiga".

Novelu Smrt u Veneciji Mann je objavio 1912. godine. Deset godine poslije objavljuje roman Ispovjesti varalice Felixa Krulla - Knjiga o djetinjstvu, djelo koje je započeo pisati još 1910. godine. Od značajnijih djela valja još spomenuti povijesni roman Čarobna gora (1924), tetralogiju Josip i njegova braća objavljenu od 1933. do 1943. godine i Doktor Faustus - Život njemačkog glazbenika Adriana Leverkuehna kako ga je ispripovijedao jedan njegov prijatelj (1947). Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1929. godine.

Njemačko je državljanstvo izgubio 1936. godine. Na poziv predsjednika Beneša uzima čehoslovačko državljanstvo. U SAD je emigrirao 1938. godine, a šest godina poslije dobio je američko državljanstvo. U Europu se prvi puta vratio 1947. godine. Sin mu se Klaus ubio 1949., a brat Heinrich umro je sljedeći, 1950. godine. Thomas Mann umro je u ciriškoj kantonalnoj bolnici 1955. godine.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe