"Dolaze k nama novine, s člancima o novim knjigama i književnim prilozima pisaca, koji su ostali u Zagrebu. U Zagrebu se i dalje objavljuju knjige, i o njima se pišu reklamni sastavci. Natječu se pojedinci, da čitaocima dokažu, kako je hrvatska književnost istom sada došla u priliku, da se slobodno razvija. Piše Zlatko Milković roman Tamnica, zgražajući se nad onim, što su njegovi ustaški sumišljenici patili pod Jugoslavijom. Piše Vinko Nikolić čakavske stihove, jadajući nad sudbinom Šibenika pod talijanskom vlašću. Muči se jadni Vlado Vlaisavljević, da svake nedjelje napiše za novine kakvu crticu. Objavljuje Ante Bonifačić svoje ideološke članke, Jerko Skračić svoje uspomene na zatvore, Jožčenko svoje humoreske o protivnicima ustaške vladavine, Marko Čović svoje patetične političke članke. O svemu tome izlaze bilješke, ocjene, panegirici. Novine donose i lirske pjesme, novele, ulomke romana. Sve mi to marljivo čitamo, pa i više puta. A na koncu iza svega ostaje praznina, i mučno pitanje: o čemu ti ljudi pišu? Zar ne vide, što se događa s čovjekom?"

Barčevu knjigu u potonjim godinama i desetljećima nisam prečesto uzimao u ruke. Za to nije bilo razloga: s melankoličnim svijetom njezinih slika i zapisa ja sam se intimizirao odmah, i oni su se preselili na nekakav osobni "hard disk". Sugovornika ionako nije bilo; s kim god si pokušao zametati razgovor, nije išlo. Ogromna većina nije nikad saznala da takva knjiga i postoji, a oni drugi, koji su znali, dijelili su se ideološki ? na Hrvate, kojima je sve to pomalo zazorno, i pisac i knjiga i to čeprkanje po logorima, i na Srbe, kojima je to gotovo svetogrdno: Hrvat-katolik će da mi svjedoči kao žrtva Jasenovca!
Dugo nakon toga, početkom 80-ih u Sarajevu, preda me je isplutala još jedna čudesna krhotina iz te zatajene i prezrene hrvatske logorologije. Bilo je to vrijeme kada su se počeli pojavljivati zreli rezultati alternativnog shvaćanja kulture i književnosti, sasvim intencionalno po strani od glavnog, tromog i sterilnog toka oficijelne matrice "socijalističkoga samoupravljanja". U vrlo predanom traganju za zanemarenim pjesnicima metafizičke insipiracije i u pokušaju sistematskoga prevrednovanja moderne bosanske pjesničke baštine, Slobodan Blagojević, kritičar, pjesnik i esejist s naglašenom filozofskom vokacijom, pokrenuo je u suradnji s malom novinsko-izdavačkom kućom Zadrugar, to jest sa svojim prijateljem Željkom Gakovićem, jednim od urednika te kuće, ediciju BH 20.
Za cijeli pothvat dobrim dijelom zaslužno je, zapravo, bilo Blagojevićevo otkriće knjige pjesama Lirika nevremena Ilije Jakovljevića. Da, to je zaista bilo otkriće! Svi, koji smo surađivali na Zadrugarovu izdanju, bili smo frapirani književnom zrelošću i intelektualnom snagom Jakovljevićeve poezije, i, tomu nasuprot, njezinom potpunom zaboravljenošću. A to prvo izdanje Lirike nevremena iz 1945., koje je Blagojević iskopao u sarajevskoj Vijećnici (Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine), po cijeloj izvedbi bilo je prvorazredno djelo logorologije. Pjesme su nastale u logoru Stara Gradiška, kako svjedoči pisac predgovora: "... često pisane samo na ostatcima papira za zamatanje, na rubovima novina, namjerno nejasne, skrivene u podstavi kaputa, u cipelama, da ih ne pronađu ustaše." Pisac predgovora - nije teško pogoditi! - Antun je Barac. A uz autora Jakovljevića, predgovornika Barca, u knjizi je prisutan i treći supatnik iz logora - Radoslav Horvat, zagrebački knjižar, koji je knjigu izdao!
U sarajevskoj i bosanskoj književnoj javnosti ime Jakovljevićevo i njegova knjiga Lirika nevremena nakon ovoga izdanja nekako su i počeli živjeti. O knjizi se pisalo (Stevan Tontić, Željko Ivanković, Branko Stojanović, autor ovih redaka, itd., a Slobodan Blagojević je kao pogovor knjizi napisao izvanredan filozofski esej za koji je uzeo naslov jedne Jakovljevićeve pjesme: Zimski solsticij nad konclogorom), pojedine pjesme uvrštavane su u preglede, panorame i antologije, a cijela knjiga štampana je još jedanput 1985. u ediciji bosanskohercegovačke književnosti u 50 knjiga.
No, pokušaj oživljavanja Jakovljevićeve poezije i uopće njegova djela, ili samo zanimanja za njegovu sudbinu, u hrvatskoj javnosti ostao je jalov. Sudjelujući na simpoziju o Ivanu Goranu Kovačiću, što ga je u jesen 1983. organiziralo Društvo hrvatskih književnika, govorio sam o Lirici nevremena, preporučujući skidanje prašine s velikoga djela. Razgovori, međutim, koje sam tada a i kasnije - duboko zaokupljen strašnim upitnicima Jakovljevićeve sudbine, i njegovom poezijom - pokušavao poticati s još živućim bardovima hrvatske književnosti, koji su svi bili i Jakovljevićevi znanci, suvremenici, možda i prijatelji, uvjerili su me u olovnu neprobojnost građanskoga mira...
Sada pak, ovim novootkrivenim rukopisom nesretni i snažni taj čovjek ponovo nas - iz polstoljetne prekogrobne daljine - uznemiruje i opominje da se u bitnomu ništa nije promijenilo. Opisujući svijet zločinaca i žrtava starogradiškoga logora direrovskom preciznošću, nadnoseći se nad fenomen zla i zločina nezajažljivom zainteresiranošću moralista i anatoma istovremeno, ali također elaborirajući i političko-građanska zbivanja, Jakovljević na mnogo mjesta, čak i u frapantnim detaljima - kao da piše o ovom našem, minulom ratu.
Pljačkaši i kriminalci na vlasti; Narod, Domovina, Crkva kao opsjena, prijevara i zabluda; veliki politički hohštapleri i zločinci s Projektom i Misijom, na jednoj strani, a na drugoj mali, beznačajni, kukavni čovječuljci, koji ni mrava ne znaju zgaziti, a onda odjedanput otkriješ da su doslovni koljači; otužna ganutost pred prizorom mrtvih, opljačkanih, degradiranih i poniženih ljudskih tjelesa... Veličina hrvatske književnosti, gromada od romansijera, lički rapsod a ustaški ministar Mile Budak, o kojemu Jakovljević ispisuje zajedljive a lucidne logorske kritičke marginalije, od kojih ni do danas hrvatska književna kritika nije napisala ništa bolje ni točnije... Židovska tema, zahvaćena šokantnom iskrenošću i dokumentarnom autentičnošću, sa silnim darom tragičkoga uživljavanja u nesreću ovoga svijeta kojemu je namijenjeno istrijebljenje... Povorka žrtava, poznatih i nepoznatih, autentično svjedočenje o smrti Grgura Karlovčana, Pavleka Miškine, staroga haesesovca Karle Kovačevića... Kad razmišlja o Bosni, a to je počesto, Jakovljević manifestira zaprepašćujuće modernu, gotovo da se kaže aktualnu prodornost razumijevanja te zemlje, i sposobnost uživljavanja u sudbinu njezinih ljudi i naroda, izrijekom: Srba, Muslimana, Hrvata sasvim jednako. A u političkom smislu kao da mu je već onda bilo jasno ono što mnogima nije ni danas, nakon Daytonskoga sporazuma. Ovako Jakovljević ironijski parafrazira "bosansku politiku" Uzvišenog, jednog od najfascinantnijih likova njegove logorske proze: "Iz ovih krajeva moraju pravoslavci nestati. To je politika nadzorne službe, kao što je politika četnička, da iz istočne Bosne moraju nestati muslimani i katolici, kako bi pravoslavna manjina postala većinom. Sve mi je jasno: Ako bi četnici istrijebili nepravoslavni elemenat iz istočne Bosne, proglasili bi je "čisto srpskim područjem", a zapadne bi krajeve tražili, jer su tamo, barem na sjeveru, pravoslavci u većini. Ustaše opet rade isto, samo obrnuto: žele istrijebiti pravoslavce iz sjeverozapadnih krajeva, da od njih naprave manjinu, a pravo na istočne krajeve temelje na tome, što tamo pravoslavci nisu u većini. Ima li dakle među njima kakve razlike?"
Kad bi se i do kraja nabrojalo sve o čemu Jakovljević piše, time ništa važno ne bi bilo kazano o karakteru i spisateljskom identitetu njegova rukopisa. A baš to je ona osobina po kojoj nas on drži i nosi. Jednostavno rečeno, on je književno ostvaren i pun. Rastresite i fragmentarne strukture, a opet čvrsto vođen i građen oko prepoznatljivih svojih glavnih motiva, uobličen na jednostavnoj kronološko-dnevničkoj shemi, Jakovljevićev se tekst u današnjoj recepciji lako najprije doima kao roman. Pošto je Jakovljević po svojoj primarnoj vokaciji i znatiželji, očevidno, nezasitan opservator ljudskih likova, ovaj se rukopis dade i tako promatrati: kao niz, ili točnije mozaik novelistički uobličenih studija, portreta ili biografskih skica, među kojima su neke sačinjene upravo virtuozno. Isto se može reći i za neke scene. Primjerice, sasvim sam siguran da u sami šalamovljevski vrh logorologijskoga žanra spada ona demonska scena proslave autorova rođendana!
Način na koji Jakovljević prosuđuje događaje i ljude oko sebe, svjedoči ogromnu moralno-intelektualnu suverenost i individualnu prosvijetljenost. O događajima i o njihovu užasnome značenju, o ljudima i njihovoj stvarnoj vrijednosti, ali i nesaznatljivoj prirodi, te o tomu kako se čovjek mora držati u graničnim situacijama - Jakovljević zna sve već onda. Njemu nije potreban alibi distance ili malograđanske neupućenosti. Jakovljević zna najstrašnije znanje: JA sam mjerilo svijeta, niotkuda nikakav popust ne mogu pribaviti za MOJ postupak. Nepogrešivo osjećajući da je drama njegovoga stoljeća drama pojedinca i kolektiva, on relacionira ovako: "Idem u susret novim događajima i doživljajima spreman ako ima biti, podnijeti i najveće tegobe, idem znajući da kao i toliki drugi možda ne ću dočekati spas naroda. Ali spasavajući svoju osobnu slobodu, ja ujedno spasavam i svoju dušu."
Ne pripadajući ni jednom od kolektivističkih ludila svojega vremena, Jakovljeviću je bilo suđeno da iskustvom dopre do samoga crnog srca jednog i drugog. O jednomu imamo, nakon Lirike nevremena, sada i izravno biografsko-dokumentarno svjedočanstvo. O drugomu, koje ga je i progutalo, ne znamo ništa. "Ovo je zemlja grobova" - kaže on na jednom mjestu u ovoj knjizi.
Otkriće rukopisa Ilije Jakovljevića o zatočeništvu u ustaškom logoru u Staroj Gradiški 1941. i 1942. godine moralo bi biti jedan od najvažnijih događaja moderne hrvatske književnosti. Ni ta književnost, ni općenito hrvatska građanska "slika o sebi", poslije ove knjige ne može ostati ista. Jakovljević svojom sudbinom i svojim tekstom-testamentom - pedeset godina nakon svoje smrti! - dramatično u tu književnost unosi nova mjerila i postavlja pred tu opću percepciju nove zahtjeve; moralne, intelektualne, političke.