Dok teoretičari popuju, dotle pornografi - jebaju! Oprostite, ali ova šepava rima ne pretendira na pjesnički efekt, nego tek da bude uvod u temu. Naime, dok se po svijetu diže "para pornografička" (kako je davno pisao jedan naš uglednik), za to vrijeme kulturolozi i esejisti, filozofi i sociolozi, psiholozi i teoretski manijaci svih vrsta pokušavaju na sve (ne)mile načine objasniti o čemu se radi. Većina tih mudraca - kojima ipak, svaka čast - najsigurnije nikada u životu nisu zavirili u neki porno-studio, te prema tome nisu na djelu vidjeli "mace" i "piše". Ne sumnjam, uopće, da mnogi uzvišeni mislilac pomalo drkara na materijal koji podvrgava svojim visokoparnim objekcijama, ali to ionako ništa ne znači. On se najprije izdovolji na najprirodniji način, a onda se toga stidi, te "radni materijal" stavlja pod presu svoga uma. Pornografija je tako loša, ali tako slatka, i što se tu može?

No, isto je tako i moraliziranje tako teško, ali i toliko potrebno... pa što se tu može? Svi smo mi stalno stisnuti između teorije i prakse, između prosječnoga svakodnevnoga morala - koji nam je potreban da bismo uopće mogli funkcionirati kao ljudska bića - i onoga dubinskoga nemorala koji nas razdire u snovima, u dnevnim sanjarijama, u masturbatorskim seansama, u ljubavnim i bračnim prevarama. Ljudski su snovi neograničeni i kao maštarija apsolutno svakome "dozvoljeni". Jer, ima li te žene koja nije sanjala da se dade izjebati od najmanje dvojice, pa i više muškaraca; ima li te koja nije maštala o seksualnome ropstvu potentnim pastusima, ima li te koja nije pomišljala da zavede i pojebe sve dječake iz susjedstva? Pa, što onda? Koliko ih ima koje su to zaista i napravile? Dosljedno tome, ima li mladića i muškaraca koji nisu mislili da bi svojim alatom mogli savladati čitav harem, ima li takvih koji nisu poželjeli da išibaju sve ženske pohotne guzice koje susreću; ima li onih muškića koji nisu sanjali da su gazde svojim robinjama ili robovi svojim gazdaricama? Pa, što onda? Usput rečeno, za prosječni repertoar ovakvih istrošenih i normalnih želja dovoljno je zaviriti u oglasni kutić Erotike... Pa, što onda? Ništa!

Pa, što onda? O ovome je riječ: dok ozbiljni teoretičari premeću po prljavome vešu pornografije, nudeći nam zaista sugestivne i vjerojatno točne verzije naše nemoralne duhovnosti, dotle se u porno studijima sve puši od zapjenušane jebačine. Koga briga što moralisti tvrde, kad je tvrda pornografija nesumnjivo i dalje i sve više planetarna opsesija!? Na ovome mjestu treba nešto precizirati, ako to ikoga zanima. Jedino je "tvrda pornografija" danas, uistinu "prava" pornografija, dok je "meka" zaostala u onome što treba smatrati erotičnošću. Tako nije bilo do jučer, niti se tako teoretiziralo, ali sad je vrijeme da se postave nove teze i otvore novi vidici na ovu planetarnu opsesiju.

Jednostavno i praktički govoreći, u "mekoj", takozvanoj pornografiji - bilo u seksi revijama, bila na filmu - vidljiva je samo puka svakodnevna golotinja. Djevojkama i ženama dozvoljeno je da se pokazuju potpuno nage, sprijeda i straga, dok su muškarci slikani i prikazani većma samo s leđa, a tek ponekad i letimično s prednje strane. Ako se muškarac čak i prikaže s lica, u posvemašnjoj nagosti, onda takav lik iliti glumac ne smije imati suviše veliki ud, a ovaj u svakom slučaju mora biti mlohav. Scene ljubljenja, pipanja, maženja i nadraživanja bilo koje vrste uvijek su fingirane: muškarac može ležati na goloj ženi, ali njegov se "organ" ne smije vidjeti ni na koji način. Dakle, "meka" je pornografija - koju od sada više ne nazivamo pornografijom, nego erotikom - takav prikaz ljudskog spolnoga čina, u kojemu se - ništa ne vidi! Sve je sugerirano i sve može biti izvedeno tako virtuozno, da uzbuđuje i uspaljuje naše "niže nagone" (glupoga li pojma, ali o tome drugom prilikom!). Osnovno je ovo: naga ženska ne smije demonstrativno pokazivati svoju picu, naime, ne smije se postavljati u poze koje zove "ginekološkima" (u kojima je, naime, toliko raskrečena, da se od ulaza u picu vidi sve do krajnika u grlu!) .Još je osnovnije, da goli muškarac ne smije ofenzivno nametati svoj penis, ni u kojem slučaju pretjerano krupan (iako opušten), a erekcija je zabranjena. Jebi ti takvu pornografiju, pa makar i "meku"!

Dakako da ovakve prizore ljudske spolnosti u današnjem vremenu više ne možemo nazivati pornografskima. Zašto? Vrlo jednostavno: promjenom svih moralnih nazora, legitimizacijom svakodnevne golotinje (u revijama, u modnim časopisima, u turizmu i nudizmu itd.), prikazivanje nagoga ljudskoga tijela nema više ništa zazornoga. Reći će teoretičari - što dobro znamo, jer smo sve to pročitali - da je i u takvoj "erotičnosti", odnosno u "mekoj pornografiji", bitna degradacija "čiste" tjelesnosti, odnosno tržišno pobuđivanje čula, dakle eksploatacija "viših" osjećaja. To je malo sranje: čak i u "mekoj" verziji, seksualnost ne može biti aseksualna (što je na svoj način kod nas već dobro eksplicirao Milan Ranković, u knjizi Seksualnost na filmu i pornografija, Prosveta i Institut za film, Beograd, 1982.)... Svako prikazivanje seksualnosti ima za cilj stimuliranje naših čula, vrlo važno u koju svrhu. To se prikazivanje mijenjalo kroz stoljeća i razne kulturne epohe, pa nikada nije bilo definitivno određeno koje su mu granice. Ono što je jučer bilo sablasno ilti opsceno, danas je posve normalno i prihvatljivo: labilnost ljudskoga morala može se kroz povijest mjeriti samo sa strogošću morala u pojedinim epohama!

Prema tome, bez mnogo uvijanja, sve one seksi revije i pseudo-porno-filmiće (u kojima svoje nage čari pokazuju bulemente djevojaka, kurvica i žena), a u kojima nema nikakvoga vizuelnoga naznačivanja muškoga uzbuđenja, sve to možemo smatrati pukom erotičnošću. Dakako, i u takvom prikazivanju - kod njega se "ništa ne vidi" - postoje šanse za razne aspekte erotičnosti. Postoji podjela na "ružičastu" i na "crnu" erotiku - sve u okvirima "meke" verzije - o kojoj se i kod nas dosta raspravljalo. "Ružičasta" bi bila ona vesela, biofilna i zaigrana erotičnost, bez ikakvih primisli osim međuspolnoga nadraživanja. Uglavnom s mladim svijetom (jer tko bi gledao stare kenjce i babe, kako se muče da poluče nekakav orgazam, makar i hinjeni?), u lijepim ambijentima, s pretežno komičnim zapletom, s dosta golotinje, uglavnom ženske, takvi filmići razgaljuju i blago nadražuju, a posve su bezopasni u ovom raspuštenom svijetu. "Crna" erotika - također u okviru "meke" varijante, u kojoj se "ništa ne vidi"- bila bi i jeste ona u kojoj su u igri mračne i podle strasti. Recimo, iskorištavanje djece, pri čemu se organi ne pokazuju direktno, ali se sve daje naslutiti. Recimo, kupovanje ženskoga mesa, prisiljavanje, silovanje, ucjena, mučenje..., sve bez muških i ženskih organa u prvome planu, ali toliko uvjerljivo, da se čovjeku smuči. "Ružičasta" i "crna" erotika - koje smo do jučer zvali "mekom" pornografijom - danas su, eto, izgubile te svoje konotacije. "Tvrda" pornografija je tek ona granica koja "pravu" pornografiju dijeli od erotike..., a to je pitanje na koje se često traži odgovor. Evo jednoga.

Da bi uopće bili ispunjeni uvjeti po kojima bismo neki prizor nazvali pornografskim, potrebna su tri aspekta "radnje", u kojoj muški organ igra presudnu ulogu. Naime, dok je ženski organ pasivan - pa čak ni pri raskrečenim nogama nije "pornografski" - dotle penis svaku scenu ljudske spolnosti i erotičnosti pretvara u pornografsku kad "stupi u akciju". Dakle, granica između erotike (do jučer tzv. "meke" pornografije) i "prave" pornografije stvara se i pada onda, kada penis obavlja svoje dužnosti u tri sekvence, a to su: Erekcija, Penetracija i Ejakulacija!

Doslovno tako i neka se ovo slobodno primi kao jedna od mogućih definicija "čiste" pornografije. Potrebno je da penis obavi i prikaže pun krug svoga uzbuđenja, pa da neki prikaz spolnoga čina možemo i smijemo smatrati pornografskim. Ovo nije nikakva moralna ocjena, pa neka svatko misli o prikazivanju te akcije što ga je volja, ali ovo je točni tehnički opis sadržaja pornografije. Kao aktivni organ - na privremenom radu u porno epohi - penis svojim raznim stadijima određuje granicu između erotike i pornografije. Jer, sve može biti fingirano, pa dakle i lažno, ma koliko više ili manje vješto sugerirano i odglumljeno, ali - ništa ne može zamijeniti penis! U erotici (čak i onoj koju smo do jučer zvali "mekom" pornografijom) lažno se pokazuje muškarčevo uzbuđenje, zatim se "felatio" maskira, penetracija iliti prodiranje, da ne kažemo zabadanje kurca u pičku pokriva se plahtom ili samo podignutim ženskim bedrima, a nikakvo pravo svršavanje ne dolazi u obzir, osim pukoga prevrtanja očima, stenjanja, puhanja i uzvikivanja. U pravoj iliti "tvrdoj" - što od sada znači jedinoj - pornografiji, nema varanja...

Dakle, potrebna je apsolutno vidljiva erekcija što većeg penisa, oko kojega se može truditi bilo sam muškarac, bilo neki njegov topli brat, bilo djevojčice, djevojke ili žene..., ali On (kako bi rekao Moravia) u krupnome planu, na slici ili na filmu, mora ponosno dizati svoju krestu, milenijima je erekcija bila zaštitni znak muškosti, dok u ovome vremenu feministkinje nisu počele kritizirati tzv. falokratsko društvo (tj. društvo u kojemu gospodari kurac). No, prije današnje audio-vizualne iliti medijske kulture, ni jedna epoha nije imala tehničke mogućnosti da "u živo" i sukcesivno prikazuje sve aspekte spolnoga akta. Crtalo se kurac u svim mogućim erektivnim stadijima, prikazivalo se njegovu radnju od grčkih vaza, preko srednjovjekovnih črčkarija, do moderne fotografije, ali prije početka filmskoga snimanja nikada masa ljudi istovremeno nije mogla vidjeti kompletnu radnju. Grupne orgije, iliti kolektivni seks, ipak su praktično ograničeni na određeni broj sudionika, s time što se ni jedna od izvedenih i viđenih radnji ne može ponovno vidjeti i doživjeti na isti način. Tek mehanička reprodukcija omogućuje istinsku kolektivnu pornografiju, odnosno pornografiju za kolektiv. To je druga teza koja se postavlja u ovome tekstu, ali o njoj potom.

Nakon "Erekcije" (pisano s velikim "E", zbog poštovanja), nastupa super-vidljiva "Penetracija". Da bi prikazivanje spolnoga čina bilo u drugome stupnju potpuno pornografsko, potrebno je da se uočljivo i dugotrajno vidi ulaženje penisa u pičku iliti kurca u vaginu. Taj najagresivniji element većinom je šokantan za ljude koji u svojoj privatnosti (još) nisu znali kakva je uloga ogledala, polaroid-aparata, video-kamera i slično..., ali apsolutno je fascinantan. Dok Erekcija ima elemente Adoracije - tj. obožavanja i slavljenja - dotle Penetracija ima elmente Agresije, tj. nasilnosti. Razvojem pornografske imaginacije prikazivanje Penetracije došlo je do savršenstva, pa se stiglo čak i dotle da se sofisticiranim načinima snima i sam kurac u ženskoj unutrašnjosti! Uglavnom središnji element pornografije ne postoji i ne javlja se "u živo" niti u jednoj epohi, osim u ovoj našoj medijskoj kulturi.

U prastaroj slikanoj i crtanoj pornografiji, sve do vremena čak i fotografije, nailazimo na bezbroj prizora Penetracije, ali što to vrijedi kad se ne vidi pokret!? Tek od prvih filmskih snimljenih prizora ostvaruje se prastari pornografski san: jedan te isti prizor gledati "u živo" bezbroj puta, s mogućnošću da se prikazuje kolektivno i u svrhu zarade!

Nakon Erekcije-Adoracije i Penetracije-Agresije, dolazi finalna faza, bez koje je pornografija uopće nezamisliva. Riječ je - kao što će pogoditi svaki normalni čitalac - o Ejakulaciji i to o vidljivom svršavanju. Ovo je zakon po kojemu pornografija ispunjava svoj smisao: mora se vidjeti da je sve "pravo " i "istinito", dakle da muškarac zaista svršava (nije bitno koji, jer u pornografskom snimanju ima dosta trikova kojima se sve može nadomjestiti). Ejakulacija iliti Vrhunsko zadovoljstvo, odnosno Iscrpljenje..., napokon smješta muškaraca tamo gdje spada: sva njegova strast vidljivo se i očito iscrpljuje u tome mlazu, dok su njegove porno-kolegice sve mogle glumiti (kao što često i rade). Ejakulacija je konačni poraz pornografije, jer nakon nje više ništa ne preostaje: zatvoren je krug osnovnih radnji, pa sve može početi iznova, kao i u životu.

Jer pornografija je snimanje spolnoga života u idealiziranom obliku! Što je uopće svaka druga prikazivačka radnja, ako nije pridavanje veće važnosti običnim ljudskim osobinama? To važi za sva umijeća kojima se odlikuje ljudski duh, ali s jednom razlikom: pornografsko prikazivanje nikada neće prijeći prag banalnosti, jer ljudsko tijelo nije stvoreno u umjetničke svrhe.

No, ko jebe umjetnost, dok uopće može jebati?

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe