Ernest Hemingway: Ubojice

Vrata Henryjevog lokala su se otvorila. Dva muškarca uđu i sjednu za šank.
"Što želite?"upita George.
"Ne znam," reče jedan od muškaraca. "Što ćeš jesti, Al?"
Vani je padao mrak. Pred prozorom se upalila ulična svjetiljka. Dvojica muškaraca su za šankom čitali jelovnik. S drugog kraja šanka gledao ih je Nick Adams. Kad su ušli, razgovarao je s Georgeom.
"Uzet ću pečeni svinjski kotlet s umakom od jabuka i pireom," reče prvi muškarac.
"To još nije gotovo."
"Zašto ga onda, do đavola, stavljate na jelovnik?"
"To je za večeru," objasni George. "To možete dobiti u šest."
George pogleda na zidni sat. "Sada je pet."
"Na satu je pet i dvadeset," reče drugi muškarac.
"Ide naprijed dvadeset minuta."
"Dođavola i sat," reče prvi muškarac. "Što imate za jelo?"
"Mogu vam dati razne sendviče," reče George. "Možete dobiti jaja sa šunkom, jaja sa slaninom, jetricu sa slaninom ili odrezak."
"Dajte mi pileće krokete s mahunama, umakom od vrhnja i pireom."
"To je za večeru."
"Što god mi hoćemo, to je za večeru, je li. Tako vi to nama?"
"Mogu vam dati jaja sa šunkom, jaja sa slaninom, jetrica…"
"Uzet ću jaja sa šunkom," reče muškarac koji se zvao Al. Imao je borsalino šešir i crni, zakopčani kaput. Lice mu je bilo sitno i blijedo, stisnutih usana. Imao je i svileni šal i rukavice.
"Dajte mi jaja sa slaninom, reče drugi. Bio je otprilike iste visine kao i Al. Lica su im bila različita, a bili su odjeveni kao blizanci. Obojica su imali pretijesne kapute. Sjedili su pognuti naprijed, s laktovima na šanku.
"Ima li što za popiti?", upita Al.
"Obično pivo, bevo i pivo od đumbira.
"Pitao sam imate li što za popiti?
"Samo to što sam rekao."
"Ovo je neki opaki grad, reče drugi muškarac. Kako se zove?"
"Summit."
"Jesi kad čuo to ime," upita Al svog prijatelja.
"Ne," reče prijatelj.
"Što radite ovdje navečer?", upita Al.
"Jedu večeru," reče njegov prijatelj. "Svi dođu ovdje i pojedu pravu večeru."
"Baš tako," reče George.
"I misliš da tako treba i biti?", upita Al Georgea.
"Da."
"Ti si neki pametan dečko?"
"Jesam."
"Pa baš i nisi," reče drugi, niži muškarac. "Zar ne, Al?"
"Ma budala," reče Al. Okrene se Nicku. "Kako se ti zoveš?"
"Adams."
"Još jedan pametnjaković," reče Al. Nije li i ovaj pametan, Max?"
"Ovaj grad je pun pameti," reče Max.
George stavi dva tanjura na šank, na jednom jaja sa šunkom, na drugom jaja sa slaninom. Doda još dva manja tanjura prženih krumpira i zatvori kuhinjski otvor.
"Koje je vaše?"upita Ala.
"Zar se ne sjećaš?"
"Jaja sa šunkom."
"Jesi pametan," reče Max. Nagne se naprijed i uzme jaja sa šunkom. Oba su muškarca jela u rukavicama. George je gledao kako jedu.
" A što ti gledaš?", Max pogleda Georgea.
"Ništa."
"Ma nemoj. Gledao si u mene."
"Možda se dečko mislio našaliti, Max," reče Al.
George se nasmije.
"Ti se ne moraš smijati" reče Max. Ti se uopće ne moraš smijati, jasno?"
"U redu," reče George.
"On misli da je to u redu". Max se okrene Alu. "On misli da je to u redu. Ta mu je dobra".
"To je jedan od onih koji misle," reče Al. Nastavili su jesti.
"Kako se zove onaj dečko na drugom kraju šanka?", Al upita Maxa.
"Hej, dečko," reče Max Nicku. "Prijeđi na drugu stranu šanka sa svojim prijateljem."
"U čemu je problem?"
"Nema tu nikakvog problema".
"Dečko, bolje ti je da pođeš okolo," reče Al. Nick pođe okolo, iza šanka.
"U čemu je problem?"
"Ne tiče te se," reče Al. "Tko je tamo u kuhinji?"
"Crnac."
"Kako misliš, crnac?"
"Crnac koji kuha."
"Reci mu da dođe ovamo."
"U čemu je problem?"
"Reci mu da dođe."
"Što vi mislite, gdje se vi nalazite?"
"Dobro mi znamo gdje se nalazimo," reče muškarac koji se zvao Max. "Da li mi tebi izgledamo glupo?"
"Ti glupo brbljaš," reče mu Al. "Što imaš raspravljati s tim balavcem? Slušaj," reče Georgeu. "Reci crncu da iziđe ovamo."
"Što ćete mu napraviti?"
"Ništa. Mućni glavom, dečko. Što bismo mi napravili jednom crncu?"
George otvori prozor na kuhinju. "Same," viknu. "Dođi malo ovamo".
Kuhinjska vrata se otvore i crnac uđe. "Što je bilo?", upita. Dvojica muškaraca za šankom su ga promatrala.
"Dobro, crni. Stani lijepo tamo," reče Al.
Crnac, po imenu Sam, stajao je s pregačem i gledao u dvojicu muškaraca za šankom. "Dobro, gospodine," reče. Al siđe sa svog visokog stolca.
"Idem otraga u kuhinju sa crncem i pametnim dečkom," reče. "Pođi nazad u kuhinju, crni. Ti kreni za njim." Mali čovjek pođe za Nickom i kuharom Samom natrag u kuhinju. Vrata se za njima zatvore. Muškarac po imenu Max sjedne za šank nasuprot Georgeu. Nije gledao Georgea, nego u zidno ogledalo postavljeno uzduž šanka. Henryjev je lokal preuređen iz saloona u zalogajnicu.
"Onda, pametnjakoviću?", reče Max, gledajući u ogledalo. "Zašto nešto ne kažeš?"
"Čemu sve ovo?"
"Hej, Al," zovnu Max. "Ovaj pametan dečko bi želio znati čemu sve ovo."
"Zašto mu ne kažeš?", čuo se Al iz kuhinje.
"A što ti misliš, čemu sve ovo?"
"Ne znam".
"Što misliš?" Max je stalno zurio u ogledalo.
"Ne bih znao reći".
"Hej, Al. Pametni dečko kaže da ne bi znao reći čemu sve ovo."
"Čujem te," reče Al iz kuhinje. Podigao je bocom kečapa otvor za dodavanje tanjura iz kuhinje. "Čuj me, pametnjakoviću, reče iz kuhinje Georgeu. "Stani malo dalje niz šank". Ponašao se poput fotografa koji namješta grupni prizor.
"Pričaj malo sa mnom, pametni," reče Max. "Što misliš, što će se dogoditi?"
George nije ništa rekao.
"Sad ću ti reći," reče Max. "Ubit ćemo jednog Šveđanina. Znaš li ti Šveđanina koji se zove Ole Andreson?"
"Da."
"On dolazi ovdje svake večeri, zar ne?"
"Ponekad navrati."
"Dođe ovdje oko šest, zar ne?"
"Ako dođe."
"Mi to sve znamo, pametni moj," reče Max. "Ajmo pričati o nečem drugom. Ideš u kino?"
"Tu i tamo."
"Morao bi više ići u kino. Filmovi su za pametne dečke kao što si ti."
"Zašto ćete ubiti Olea Andersona? Što vam je učinio?"
"Nikad nam nije imao prilike ništa učiniti. Nije nas čak nikada ni vidio."
"I vidjet će nas samo jednom.," reče Al iz kuhinje.
"Zašto ćete ga onda ubiti?", upita George.
"Ubit ćemo ga radi prijatelja. Da učinimo prijatelju uslugu, pametni moj."
"Šuti," reče Al iz kuhinje. "Previše brbljaš."
"Moram zabaviti ovog pametnog, zar ne, pametni moj?"
"Previše brbljaš," reče Al. "Crnac i moj pametnjaković zabavljeni su sami sa sobom. Vezao sam ih kao dvije samostanske prijateljice."
"Pretpostavljam da si bio u samostanu?"
"Nikad ne znaš."
"Ti si bio u židovskom samostanu. Tamo si bio."
George pogleda na sat.
"Ako netko uđe, reci mu da nema kuhara, a ako budu uporni, reci im da ćeš im sâm skuhati u kuhinji. Shvaćaš, pametni moj?"
"U redu. što ćete poslije s nama?"
"Vidjet ćemo," reče Max. "To je jedna od onih stvari koje ne možeš znati unaprijed."
George pogleda na sat. Bilo je šest i petnaest. Ovorila su se vanjska vrata. Ušao je tramvajac.
"Zdravo, George," reče. "Ima li što za večeru?"
"Sam je izišao," reče. "Vratit će se za oko pola sata."
"Idem onda negdje dalje," reče tramvajac. George pogleda na sat. Bilo je šest i dvadeset.
"To je bilo lijepo, pametni moj," reče Max. "Kao pristojan gospodin."
"Zna da bih mu probušio glavu," reče Al iz kuhinje.
"Nemoj," reče Max. "Nije tako. Zgodan je on. Zgodan dečko. Sviđa mi se."
U šest i pedeset i pet George reče, "Neće doći".
Još je dvoje ljudi bilo u blagovaonici. Jednom je George otišao u kuhinju napraviti sendvič s jajima i šunkom za van koji je naručio neki čovjek. U kuhinji je vidio Ala, sa zabačenim šeširom, kako sjedi na stolcu kraj kuhinjskog prozora, s podrezanom sačmaricom, oslonjenom o prozorski okvir. Nick i kuhar su bili leđa o leđa u kutu, usta začepljenih salvetom. George je napravio sendvič, zamotao ga u masni papir, stavio u vrećicu, donio, a čovjek je platio i izišao.
"Pametan dečko može sve," reče Max. "Zna kuhati i još svašta. Od neke ćeš djevojke napraviti zgodnu ženicu, pametni moj."
"Da?", reče George. "Vaš prijatelj, Ole Andreson izgleda neće doći."
"Dat ćemo mu još deset minuta," reče Max.
Max je gledao u ogledalo i na sat. Kazaljke sata pokazivale su sedam i nakon toga sedam i pet.
"Hajdemo, Al," reče Max. "Krenimo. Neće doći."
"Daj mu još pet minuta," reče Al iz kuhinje.
U tih pet minuta ušao je još jedan čovjek i George mu je objasnio da je kuhar bolestan.
"Zašto, do vraga, ne nađete drugog kuhara?", upita čovjek. "Zar ovo nije restoran?" Čovjek iziđe.
"Dođi, Al," reče Max.
"Što ćemo s našim pametnim dečkima i crncem?"
"Dobri su oni."
"Misliš?"
"Da. Gotovi smo s tim."
"Ne sviđa mi se to. Neuredan si. Previše brbljaš."
"Ma nema veze," reče Max. "Moramo se nekako zabaviti, zar ne?"
"Previše brbljaš, bez obzira," reče Al. Izišao je iz kuhinje. Skraćene cijevi sačmarice napravile su malu izbočinu pod pasom njegova preuskog kaputa. Izravnao je kaput rukama koje su još uvijek bile u rukavicama.
"Doviđenja, dečko," reče Georgeu. "Imaš puno sreće."
"To je točno. Morao bi se kladiti na trkama, dečko."
Obojica iziđu kroz vrata. George ih je gledao, kroz izlog, kako prolaze pored svjetiljke i prelaze ulicu. U svojim preuskim kaputima i borsalino šeširima izgledali su poput kakvog vodviljskog para. George prođe u kuhinju i odveže Nicka i kuhara.
"Ovo mi nije trebalo," reče kuhar Sam. "Ovo mi uopće nije trebalo."
Nick ustane. Nikad prije nije imao salvetu u ustima. "Dobro," reče, "Pa što?" Pokušao je biti iznad situacije.
"Htjeli su ubiti Olea Andresona," reče George. "Htjeli su puicati na njega kad dođe na večeru."
"Olea Andresona?"
"Pa da."
Kuhar je palčevima opipavao krajeve usana.
"Jesu li otišli?", upita.
"Da," reče George. "Sad ih više nema."
"Ne sviđa mi se," reče kuhar. "Uopće mi se ne sviđa."
"Čuj me," reče George Nicku. "Bilo bi dobro da odeš do Olea Andresona."
"Dobro."
"Bolje vam je da se ne petljate u to," reče kuhar Sam. Bolje vam je da se toga klonite."
"Potražit ću ga," reče Nick Georgeu. "Gdje stanuje?"
Kuhar se okrene na drugu stranu.
"Klinci uvijek znaju što hoće," reče.
"Stanuje kod u Hirschovom pansionu," reče George Nicku.
"Idem tamo".
Vani je ulična svjetiljka sjala kroz gole grane jednog stabla. Nick je hodao ulicom uz tramvajsku prugu i kod sljedeće svjetiljske skrenuo u pokrajnju ulicu. Tri kuće dalje nalazio se Hirschov pansion. Nick se popne dvije stepenice i stisne zvono. Neka žena dođe na vrata.
"Je li Ole Andreson ovdje?"
"Hoćete k njemu?"
"Da, ako je unutra."
Nick proslijedi za ženom prvo stepenicama, a onda do kraja hodnika. Ona pokuca na vrata.
"Tko je?"
"Netko vas želi vidjeti, gospodine Andreson," reče žena.
"Ja sam, Nick Adams."
"Uđi."
Nick otvori vrata i uđe u sobu. Ole Andreson je odjeven ležao na krevetu. Nekad je bio uspješan boksač teške kategorije i bio je predugačak za krevet. Ležao je s glavom na dva jastuka. Nje gledao u Nicka.
"Što je?", upita.
"Bio sam kod Henryja," reče Nick. "Dva tipa su došla i vezala mene i kuhara. Rekli su da vas hoće ubiti."
Zvučalo je glupo kad je on to rekao. Ole Andreson nije ništa rekao.
"Strpali su nas u kuhinju," nastavi Nick. "Htjeli su pucati na vas kad dođete na večeru".
Ole Andreson je gledao u zid i šutio.
"George je mislio da je bolje da vam javim."
"Ne mogu ništa oko toga napraviti," reče Ole Andreson.
"Reći ću vam kako su izgledali."
"Ne želim znati kako izgledaju," reče Ole Andreson. Gledao je u zid. "Hvala što si mi došao javiti."
"Nema veze."
Nick je promatrao krupnog čovjeka kako leži na krevetu.
"Hoćete da odem na policiju?"
"Ne," reče Ole Andreson. "Ništa ne bi pomoglo."
"Mogu li nekako pomoći?"
"Ne. Nema se tu što učiniti."
"Možda su samo blefirali."
"Ne. Nisu samo blefirali."
Ole Andreson okrene se potpuno prema zidu.
"Jedino što," reče, govoreći prema zidu, "se ne mogu odlučiti da izađem." Tu sam cijeli dan."
"Zar ne možete pobjeći van grada?"
"Ne," reče Ole Andreson. "Dosta mi je tog bježanja uokolo."
Gledao je u zid.
"Ništa se ne može napraviti."
"Ne bi se nekako to moglo srediti?"
"Ne. Sâm sam kriv." Govorio je jednoličinim glasom. "Ništa se ne može napraviti. Kasnije ću se odlučiti i izaći."
"Trebao bih se vratiti do Georgea," reče Nick.
"Do viđenja," reče Ole Andreson. Nije gledao prema Nicku. "Hvala ti što si došao."
Nick izađe. Dok je zatvarao vrata, vidio je Olea Andresona, kako sasvim odjeven leži na krevetu i gleda u zid.
"Cijeli je dan u sobi," reče gazdarica u prizemlju. "Mislim da mu nije dobro. Rekla sam mu, Gospodine Andreson, trebali biste izići i prošetati kad je ovako lijep jesenji dan. No nije mu se išlo."
"Ne želi izlaziti van."
"Žao mi je što mu nije dobro," reče žena. "On je jako zlatan čovjek. Bavio se boksom, znate."
"Znam."
"Nikad ne bih rekla, osim po izgledu lica," reče žena. Razgovarali su na dovratku. "Vrlo je nježan."
"E pa, laku noć, gospođo Hirsch," reče Nick.
"Nisam ja gospođa Hirsch," reče žena. "Ona je vlasnica. Ja vodim posao umjesto nje. Ja sam gospođa Bell."
"E pa, laku noć, gospođo Bell," reče Nick.
"Laku noć," reče žena.
Nick je hodao mraćnom ulicom do ugla sa svjetiljkom i onda duž pruge do Henryjeve gostionice. George je bio unutra, iza šanka.
"Jesi li vidio Olea?"
"Jesam," reče Nick. "U sobi je i neće van."
Kuhar je otvorio kuhinjska vrata kad je čuo Nickov glas.
"Neću ni slušati o tome," reče i zalupi vratima.
"Jesi li mu rekao?" upita George.
"Da. rekao sam mu, ali on zna o čemu se radi."
"Što će napraviti?"
"Ništa."
"Ubit će ga."
"Izgleda da hoće."
"Mora da je nešto zabrljao gore u Chicagu."
"Izgleda da je," reče Nick.
"Gadno."
"Vrlo gadno," reče Nick.
Prestali su govoriti. George posegnu za krpom i obriše šank.
"Da mi je znati što je napravio," reče Nick.
"Neka prevara. Zbog toga ih ubiju."
"Odlazim iz ovog grada," reče Nick.
"Da," reče George. "To ti je dobra odluka."
"Ne mogu izdržati pomisao da on sad čeka u sobi i zna što ga čeka. To je previše gadno."
"Čuj," reče George. "Nemoj misliti o tome. Bolje ti je."

Preveo: Saša Drach

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe