KNJIŠKI MOLJAC - KRATKE PROZE - 3. NAGRADA
MATE BAŠIĆ

BIOGRAFIJA:
Rođen u Imotskom 22. 8. 1958., apsolvent francuskog jezika i književnosti, te etnologije. 1989. godine objavio je knjigu proznih tekstova Led & dugi marš, u izdanju zagrebačke Mladosti.

EMIGRANTI

Noćas je izgorjela ona žuta viktorijanska kuća pokraj njemačkoga groblja u Northcoteu.
Boutros je rečenicu izgovorio u jednomu dahu, pravnički precizan, crni diplomant prava s jednoga od egipatskih sveučilišta, dvadesetosomogodišnjak, najstariji sin brojne obitelji južnosudanskih Nuera, već godinu dana utovarivač svježe ispečena kruha u noćnoj smjeni u Tomastownu, osam dolara po satu, izbjeglica od petnaeste, s kilogramima potvrda o identitetu, u Melbourneu od prošle godine, naravno, s vizom humanitarnog useljenika, opet izbjeglica, poznavatelj engleskoga, francuskoga, arapskoga, afrička narječja nije računao, podučavao je, jednom tjedno, jeziku i povijesti robova, boraca i izbjeglica, djecu Nuera iz male južnosudanske zajednice u iznajmljenoj kući u Footscrayu.
Otpuhnuo sam dim, jebi ga, izgorjela je.
Eto, vidiš, Kineskinja Hua-yu živjela je u svijetu duhova, činilo se, vjerovala je u drukčiji poredak stvari, zazirao sam od njene sigurnosti da će stvari doći na svoje mjesto, jer su, ionako, otprije uredno poslagane, sada je samo zaključila kako se to moralo dogoditi, danima sam tupio svima oko sebe kako toj kući tamo nije mjesto, Hua-yu je stavljala točku na i.
Njeni su roditelji ostali u Južnoj Kini, a ona, jedino dijete, otišla je. Kineski su roditelji stjecali pravo na novo dijete tek kad bi ono prvo, jedino koje im je zakon dozvoljavao, umrlo. Umjesto braće, Kinezi su imali prijatelje. Hua-yu nije se odvajala od Hua-me, kombinacija njihovih imena na engleskom uveseljavala je Boutrosa, smijao se grlenim glasom, ovako: ho-ho-ho, pokazujući red golemih, bijelih, zdravih zuba, s uočljivim razmakom između dva prva, ona najveća.
Mi smo nitko, grcao je, nitko nije kao mi, igrao se, mi smo kao nitko, Hua-yu, Hua-me, ho-ho-ho.
Pa, što, samo je smetala tamo, otresao sam se, ta glupa, bezvezna drvena kolonijalna straćara, imitacija nedovršena prošlostoljetnog engleskog stila, kakvim su ga samo kurve i otpadnici zamišljali, boje su se taložile na potrošenom drvu eukapliptusa, sagradio ju je, sigurno, netko loš, možda, na grobu dobra čovjeka, netko kome su, i mrtvi, Teutonci smetali, njeni prozori nikada se nisu otvarali, kakvi li su bili posljednji stanari, i tko je, uostalom, tamo, na pročelju, ispisivao Free East Timor, Free Tibet, Free Kosova, što se to njih tiče, konačno.
Hroptava rika ružnih riječi.
Mala Kineskinja je ustala, bez riječi, otišla do šanka i vratila se s dva piva. Sitno je dokoračala do stola, tiho spustila čaše, potom sjela i nastavila miješati svoj čaj, nisam razumijevao mir tih ljudi, mogli su satima sjediti u "Normandiji", ravnodušni i prema pivu, prema irskim songovima, prema čaroliji visokih zidova od čvrste grube cigle pod kojima se dostojanstveno koče masivni crni stolovi na podu od neobrađene daske. Tek, pili su samo čaj.
Mi smo pili onako slavenski, i povremno padali pod stol, govorio je Czeslaw Milosz. Sjećao sam se toga stiha, često, Valerij Petrovič bio mi je podrška, upravo tako, govorio je, Nijemci su početkom stoljeća ovdje bili gotovo većina, ova kolonijalna imitacija države donijela je zakon kojim je Nijemcima zabranila useljevanje poslije Prvoga velikog rata, u Drugomu su ratu ustvrdili da Hitler želi stvoriti etnički čistu njemačku Tasmaniju, strpali su Nijemce u konc-logore i promijenili im imena, govorili su da Nijemci surađuju s Japancima na Novoj Gvineji, da Nijemci truju njihovu novu naciju svojom čistoćom, zaražavali ih i izgladnjivali, umirali su poput pasa. Sahranjivali su te Nijemce i na malom groblju u Northocoteu, možda po nekoliko u jednoj grobnici.
Ljudi su tamo, došli su i gledaju, dopunjavao je Boutros priču, trebao je biti slikar, mislio sam, ima dugačke prste i smisao za detalje, ljudi stoje, gledaju, nešto govore, odlaze, dođu potom novi, ali opet nitko ništa ne zna, u kući nitko nije izgorio, nema mrtvih, nema svjedoka, vrata na ogradi groblja zaključana su, spomenici nisu oštećeni.
Zašto ti, Rusu, govoriš o Nijemcima samo ako su mrtvi, nisam čekao da Boutros završi, činilo mi se da nepotrebno zamuckuje, agresija me spopadala zbog zalaska sunca, zbog crnoga piva, zbog crvene, crvene prašine u zraku, zbog kineskih malih ženskih stopala, zbog kineskih malih ženskih grudi, zbog širine Boutrosovih ramena lovca na lavove, zbog potmule agresije koja se valjala užarenim asfaltom pod širokim prozorom iza kojega su tutnjali divovski kamioni s velikim blještećim dimnjacima, zbog irskih nazala i dubokih okruglih vokala, agresija me spopadala iznenada, zbog nejasna osjećaja straha, zbog usamljenosti.
Ja nisam Rus, krvna žilica prepukla je u očima Valerija Petroviča, ja sam Ukrajinac, ja mislim, kuću je netko namjerno zapalio, mišić mu je igrao na lijevom obrazu.
Ja, hoćeš reći?
Možda i ti.
Zašto ja?
Hrvati vole ratove, pa i kad su tuđi.
Eto, vidiš, Kineskinja Hua-yu živjela je u svijetu duhova, činilo se, vjerovala je u drukčiji poredak stvari, zazirao sam od njene sigurnosti da će stvari doći na svoje mjesto, jer su, ionako, otprije uredno poslagane, sada je samo zaključila kako se to moralo dogoditi, danima sam tupio svima oko sebe kako toj kući tamo nije mjesto, Hua-yu je stavljala točku na i.
Otpuhnuo sam dim, jebi ga, noćas je izgorjela ona žuta viktorijanska kuća pokraj njemačkoga groblja u Northcoteu, a mi to ne razumijemo, nitko nije kao mi, mi smo kao nitko, ho-ho-ho.

NOĆ POD UZBUNOM U NOVOM ZAGREBU

Kroz hladan vjetar, preko otužna igrališta između dva koša, gazili smo gnjecavim novozagrebačkim snijegom do mračna ulaza Pavelove zgrade, bauljali kroz tunelasti hodnik do stepenica, spoticali se uzbrdo do drugoga kata, bučno toptali pred vratima, osluškivali sablasne odjeke u mračnu neboderu, u toplu predsoblju skinuo sam jaknu, jednim trzajem, frajerski, pištolj je kliznuo parketom i tresnuo o zid.
Ubit ćeš nekoga, majmune, Pavel zapravo nije izgledao zabrinuto. Nešto se moralo reći.
Može li rat završiti bez mrtvih, pitanje bez odgovora.

Sada sjedimo zavaljeni-razvaljeni na niskim foteljama, dim je odavno napunio sobu, pepeljare su prepune, Marina kleči na podu i oslanja se o moje lijevo koljeno, od umora krvavim očima nijemo bulji u zastavu kojom je Pavel prekrio knjige na policama, lijeno ispijam posljednji gutljaj piva iz boce.
Slušaj, sada će, slušaj, evo ga, ć-fj, jesi li čuo, ć-fj, ć-fj, Pavel je jučer u Starom Grabovcu snimio zvuk snajpera kojim su nas gađali, cijelo je poslijepodne presnimavao kasetu da izdvoji zvuk, brz i oštar, pojačava stereo do kraja, htio bi da to slušamo opet, opet, opet, ć-fj, ć-fj.

Pavel je otkačio na Zapadnu Slavoniju, začaralo ga blato, porušene kuće iz čijih se poplavljenih podruma izvlače tamnooki opasni momci, časte ga rakijom i govore mu: ne boj se, ništa nam oni ne mogu, mi smo jači, poludio je na rockerski zvuk tamburice, na žičanu melankoliju koja mu je cijeloga života ležala evo tu, nadohvat, dok se on trsio postati Ircem, drmnula ga prijeteća snaga siva neba u ravnici, miris gareži u maglenim i kalnim sumracima, svrab prstiju na smrznutu oružju, ubit ćeš nekoga, majmune, upozoravali su ga, ali zapravo nisu izgledali zabrinuti. Nešto se moralo reći.
Kakav je to rat u kojemu nikoga ne ubiješ, odgovarao je bezobrazlukom.
Može li rat završiti bez mrtvih, dodavao sam pitanje bez odgovora.

Suzana ga gleda tupo, njene su oči plave, njene su oči velike i plave poput policijske marice u mirnodospkom razdoblju, one koja je Pavela otfurala s Glavnoga kolodvora 1985., kad se usudio, pijan, reći: ovo je slobodna zemlja, a u torbi je nosio prijevode tekstova o anarhizmu i pismo otvoreno pismo Saše Meršinjaka, književnika koji je štrajkao glađu iz dobra razloga, jer nije dobio stan od države, ona ga gleda i, naravno, ne zna što bi rekla, prekrižila je svoje dugačke noge u trapericama i visokim čizmama, sve je to nesporazum, ona očekuje nekoga drugoga, frajera iz kvarta koji joj se, jednom davno, učinio sjajnim trofejom, a pred njom je od rata poludjeli neurotik, vani je zimska bijela noć, uzbuna je u Zagrebu, blokade vojarni, kontrole prometa, povici, pucnjevi, rafali prolamaju tišinu, koja onda dugo traje.

Marina i Suzana sjedile su na povišenim stolicama u polupraznom "Gjuri" kad smo stigli. Poslije se sve pretvorilu u rijeku piva, zaplovili smo žutom pjenušavom bujicom, zirkao sam pod Marininu minicu, bjelina gaćica činila mi se nestvarno nevinom, u polupraznom betonskom podrumu trešteća glazba razarala mi je živce, manijački sam čekao da se opijem i pričao crne viceve na vlastiti račun, o kukavičluku, o snovima koji mi cure kroz prste, o strahu od smrti koje se ne bojim.
Marina me gledala, povremeno klimala glavom, ustajala i donosila mi piće, pripaljivala mi cigarete, potom sebi, ne znam tko je pušio više. Kad sam se četvrti put vratio iz WC-a, rekla je: Ja sam iz Vukovara, tamo je ostao moj brat, i ja sam je poljubio.

Daj mi pivo, kažem, noći su prokleto dugačke, a mi smo mali sve dok nas pivo ne napuni.
Tako je, kaže Pavel, tijelo uronjeno u tekućinu istisne svojim volumenom onoliko tekućine koliko njegov volumen zaprema, ali i obrnuto, tekućina utočena u tijelo istisne svojim volumenom onoliko... Jebi ga, ne znam, ali sa svakim pivom sve smo veći.

Marina i ja se ljubimo, dugo, njezin je jezik mali i sladak, rukom joj prelazim preko grudi, pa se spuštam do nogu, bjelina gaćica još mi se u "Gjuri" činila nestvarno nevinom.
A ti, kaže Pavel Suzani, što je?
Ništa, što je s tobom?
Sa mnom, što bi bilo sa mnom, agresija je u zraku, pomiješala se s dimom, polako klizi prema bijelom stropu, plete se oko lustera, odbija se o zidove, mrvi se u komadiće i plete se u niti tepiha, mi smo usred agresije, kako što je sa mnom, što ti samo tu sjediš, blejiš i pitaš što je sa mnom, što ti ne kažeš nešto, što ne napraviš nešto, Pavel se razmahao dugačkim rukama, razlijeva pivo iz boce, tepih brzo upija svaku kap.
Sporo teče noć pod uzbunom u Novom Zagrebu.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe