Paulo Coelho
Pismo redakciji Sunday Telegraph Reviewa

Ušao sam u pregrađeni prostor. Tamo se nalazio krevet pokriven grubom plahtom, a pokraj njega neka naprava s polugama. "Tako dakle, liječit ćete me elektrošokovima?" rekao sam dr. Benjaminu Gasparu Gomesu.
"Ne brinite. Daleko je teže gledati postupak, nego ga osjetiti na sebi. Uopće nije bolno." Legao sam, a bolničar mi je u usta gurnuo nekakvu cijev tako da mi jezik ne padne u grlo. Tada mi je na obje sljepoočnice stavio dvije elektrode više nalik slušalicama. Promatrao sam boju stropa koja se polagano ljuštila kada sam začuo da su poluge povučene. Već slijedećeg trenutka učinilo mi se kao da mi je zavjesa prekrila oči; pogled mi se u trenu suzio na jednu točku i sve je postalo tamno.
Liječnik je bio u pravu; doista nije boljelo.

Scena koju sam upravo opisao nije preuzeta iz moje posljednje knjige. Ona je dio mog dnevnika kojeg sam pisao za vrijeme svog drugog boravka u umobolnici. Bilo je to 1966., u početku nacrnjeg doba brazilske vojne diktature (1964-1989) i, kao po nekom prirodnom refleksu društvenog mehanizma, to "vanjsko obuzdavanje" postupno su svi prihvaćali. U toj mjeri da je dobroj obitelji iz srednje klase jednostavno bilo neprihvatljivo da njihova djeca ili unuci žele postati "umjetnici" Riječ "umjetnik" je u to vrijeme u Brazilu bila sinonim za homoseksualce, komuniste, narkomane i vucibatine.

Napunivši 18 godina, vjerovao sam da svijet mojih roditelja i moj osobni mogu mirno koegzistirati. Činio sam sve da dobijem dobre ocjene u Jezuitskoj školi koju sam tada pohađao, radio sam svako poslijepodne, no, noću sam želio proživjeti svoj san da budem umjetnik. Ne znajući baš najbolje odakle da počnem, uključio sam se u jednu amatersku kazališnu skupinu. Iako nisam imao neku želju da postanem profesionalac, barem sam mogao biti među ljudima s kojima sam osjećao jednake sklonosti.

Nažalost, moji roditelji nisu dijelili moje uvjerenje da je miran suživot dva tako oprečna svijeta moguć. Jedne sam se večeri vratio kući opijen, i već su me slijedećeg jutra probudila dva bolničara.
"Ti ideš s nama" rekao je jedan od njih.
Moja mama je plakala dok se otac svojski trudio da prikrije bilo kakav osjećaj.
"To je za tvoje dobro" rekao je. "Samo ćemo učiniti neke pretrage."

I tako je započelo moje putovanje kroz različite psihijatrijske ustanove. Bio sam prepušten svim vrstama različitih terapija i pobjegao pri prvoj mogućnosti za bijeg, putujući okolo tako dugo koliko sam izdržao, te se na kraju vratio u kuću svojih roditelja. Uživali smo u nekoj vrsti "medenog mjeseca", no, ubrzo potom ja sam se ponovo počeo upuštati u ono što je moja obitelj nazivala "loše društvo", pa su se i bolničari ponovo pojavili.

Postoje neke bitke u životu koje mogu imati samo dva moguće izlaza: one vas ili unište ili učine još jačim. Psihijatrijska bolnica bila je jedna takva bitka.

Jedne noći, razgovarajući sa drugim pacijentom, rekao sam: "Znaš, ja mislim da gotovo svatko, u nekom određenom trenutku života, poželi da bude predsjednik republike, no, ni ti, ni ja ne možemo tome težiti jer imamo liječničke dosjee". "Tada nemamo što izgubiti" kaže taj drugi čovjek. "Samo možemo raditi što god poželimo."

Učinilo mi se da je u pravu. Situacija u kojoj sam se našao, bila je toliko čudnovata, do krajnosti koja je sa sobom donijela nešto besprimjerno: potpunu slobodu. Sva nastojanja moje obitelji da me učini istim poput svih ostalih imala su upravo suprotan učinak: sada sam bio potpuno drugačiji od svih ostalih vršnjaka.

Te sam iste noći razmišljao o svojoj budućnosti. Jedna mogućnost bila je da postanem pisac; druga, koja mi se tada učinila prihvatljivijom, da do kraja poludim. Država bi me pomagala, ne bih morao raditi ili preuzeti bilo kakve odgovornosti. Razumije se, morao bih provesti dosta vremena u umobolnicama, no, po vlastitom sam iskustvu znao da se pacijenti tamo ne ponašaju kao luđaci koje imate priliku viđati u holivudskim filmovima. Izuzevši neke patološke slučajeve paranoje ili šizofrenije, svi ostali pacijenti su bili savršeno sposobni govoriti o životu i imali doista izvanredne i vjerodostojne argumente u nekoj raspravi. Povremeno bi patili od iznenadnog napadaja panike, depresije ili agresivnosti, ali to nije dugo trajalo.

Najveći rizik kojem sam mogao biti izložen u bolnici nije bio taj da ću izgubiti nadu u to da ću ikada postati predsjednik republike, niti da ću osjetiti kako me vlastita obitelj zanemaruje ili se nepošteno odnosi prema meni - jer sam u svom srcu znao da je upućivanje u bolnicu bio samo beznadan čin njihove ljubavi i pretjerane brige. Najveći rizik kojem sam mogao podleći ležao je u činjenici da sam takvu situaciju mogao prihvatiti kao posve normalnu. Kada sam po treći put izašao iz bolnice - nakon uobičajenog procesa / bijeg iz bolnice / putovanje naokolo / ponovni povratak kući / uživanje nečeg poput "medenog mjeseca" / ponovni ulazak u loše društvo / ponovno upućivanje u bolnicu - imao sam gotovo dvadeset godina i postao potpuno priviknut na takav ritam događaja. Ipak, tada se nešto promijenilo.

Iako sam opet ušao u "loše društvo", moji roditelji su postali neskloni tome da me ponovo upute u umobolnicu. Ne odajući mi svoje misli, bili su zapravo uvjereni da sam ja beznadan slučaj, i odlučili da me zadrže kod sebe kako bi me doživotno uzdržavali.

Moje se ponašanje pretvaralo iz lošeg u još gore, postajao sam agresivniji, no, nije bilo govora o bolnici. Iskusio sam razdoblje velike radosti u kojem sam pokušao proživjeti svoju takozvanu slobodu na način da konačno živim "životom umjetnika". Ostavio sam posao kojeg su mi roditelji pronašli, prekinuo obrazovanje, te se posvetio isključivo kazalištu i mjestima na koja su zalazili intelektualci. Jednu cijelu godinu sam radio upravo ono što me veselilo: no tada je kazališnu skupinu uništila politička policija, barove su počeli posjećivati špijuni, izdavači su odbijali moja djela koja sam im slao, a nijedna djevojka koju sam poznavao nije željela izaći sa mnom - jer sam bio mladi čovjek bez budućnosti, bez stvarne karijere, te netko tko nikada nije pohađao fakultet.

I tako sam jednog dana odlučio uništiti svoju sobu. Bio je to način da bez riječi kažem: "Vidite, ja ne mogu živjeti u stvarnom svijetu. Ne mogu pronaći posao, ne mogu ostvariti svoj san. Mislim da ste vi apsolutno u pravu: ja sam lud, i želim se vratiti u umobolnicu!"

Kako sudbina može biti ironična! Jer, kad sam završio s uništavanjem svoje spavaće sobe, laknulo mi je što su moji roditelji upravo telefonirali u umobolnicu. Ipak, liječnik koji je običavao raditi sa mnom bio je na godišnjem odmoru. Bolničari su stigli u pratnji mlađeg liječnika. On me ugledao kako sjedim okružen potrganim knjigama, slomljenim pločama, rastrgnutim zavjesama, i zamolio moju obitelj i bolničare da napuste sobu.
"Što se to događa?" upitao je. Nisam odgovorio. Luđak bi se uvijek trebao ponašati kao netko tko nije sa ovoga svijeta.
"Prestani se izmotavati" rekao je. "Čitao sam tvoju povijest bolesti. Ti uopće nisi bolestan i ja te neću uputiti u bolnicu."
Izišao je iz sobe, ispisao recept za neka sredstva za umirenje i (tako sam kasnije saznao) rekao mojim roditeljima da patim od sindroma "linije manjeg otpora". Normalni ljudi koji se, u nekom trenutku, nađu u abnormalnoj situaciji - poput depresije, panike, itd. - povremeno koriste bolest kao alternativu u životu. Izabiru bolest stoga jer im se biti "normalan" čini preteškim poslom. Moji su roditelji poslušali njegov savjet i nikada me više nisu pustili u umobolnicu.

Od tada pa nadalje nisam više mogao tražiti izgovor u bolesti, morao sam liječiti svoje rane, morao sam izgubiti neke bitke, a druge dobiti. Često sam se morao odricati svog nedostižnog sna i umjesto toga raditi u uredima, sve dok jednog dana ti nisam ostavio po n-ti put i krenuo na hodočašće u Santiago da Compostelu. Tamo sam shvatio da ne mogu neprestano odbijati suočavanje sa svojom sudbinom "da postanem umjetnik", što je u mojem slučaju značilo postati piscem. I tako sam, sa svojih 38 godina, odlučio napisati svoju prvu knjigu te se upustio u bitku koje sam se oduvijek podsvjesno bojao: bitku za ostvarenje snova.

Pronašao sam izdavača i ta me prva knjiga (Dnevnik čarobnjaka, ili Hodočašće - o iskustvima s hodočašća u Santiago) dovela do Alkemičara, koji me opet odveo do prijevoda na strane jezike, predavanja i konferencije širom svijeta. Eto, iako sam odlagao trenutak ostvarenja svog sna, uvidio sam da tako ne mogu dalje i da Univerzum uvijek ljubi one koji se bore za ono što žele.

1997. godine nakon jedne naporne turneje po tri kontinenta, počeo sam primjećivati vrlo stari fenomen: ono što sam zapravo želio tog dana kad sam uništio svoju sobu čini se da je nešto što mnogi drugi također požele. Ljudi više vole živjeti u azilu, religiozno slijediti pravila napisana od tko zna koga, nego živjeti za pravo da budu različiti. Na svom letu za Tokyo, u novinama sam pročitao slijedeće:

Prema statistici Kanade: 40% ljudi između 15 i 34 godine, 33% između 35 i 54, te 20% ljudi između 55 i 64 već imaju neku vrstu duševne bolesti. Smatra se da čak svaka peta osoba pati od neke vrste psihičkog poremećaja.
Pomislio sam: Kanada nikad nije imala vojnu diktaturu, drži se da ima najbolji životni standard na svijetu, pa zašto onda tamo ima toliko ludih ljudi? Zašto nisu smješteni u umobolnice?

To pitanje dovelo me do slijedećeg: što je zapravo ludost?
Pronašao sam odgovor na oba pitanja. Prvo, ljudi ne odlaze u umobolnice stoga što su i dalje socijalno produktivni. Jer ukoliko ste sposobni dolaziti na posao u 9 ujutro i ostati do 5 poslije podne, tada vas društvo ne smatra nesposobnjakovićem. Manje je važno to što od 5.01 do 8.58 slijedećeg dana sjedite u ravnodušnom polusvijesnom stanju pred televizorom, prepuštate se najperverznijim seksualnim fantazijama na Internetu, buljite u zid, kriveći svijet za sve te se osjećate potlačeno, prestrašeno da izađete na ulicu, opsjednuti ste čistoćom, patite od depresije i napadaja plača. Sve dok stižete na vrijeme na posao i dajete vaš mali doprinos društvu, ne predstavljate prijetnju. Prijetnjom postajete jedino kada se napokon čaša prelije i izađete na ulicu sa strojnicom u ruci, kao nekakav lik iz dječjeg crtića, te poubijate petnaestak djece u namjeri da upozorite svijet na štetne dojmove Toma i Jerryja. Sve dok to ne učinite, smatra vas se normalnom osobom.

A ludost? Ludost je nesposobnost komuniciranja.

Između ludosti i normalnosti, koje su u osnovi ista stvar, postoji međustanje koje se zove "biti drugačiji". No ljudi su postali sve prestrašeniji od toga da "budu drugačiji". U Japanu sam, nakon promišljanja o upravo pročitanom statističkom članku, odlučio napisati knjigu koja će se temeljiti na vlastitim iskustvima. Napisao sam Veronika je odlučila umrijeti u trećem licu koristeći svoje žensko ja, jer sam znao da kao tema nije važno ono što i kako sam iskusio po bolnicama, već opasnosti kojima podliježemo ukoliko odlučimo biti drugačijima, kao i užas od toga da ostanemo isti. Kada sam djelo dovršio, otišao sam razgovarati sa svojim ocem. I konačno, tek po završetku mog odrastanja i mladosti, moji si roditelji nisu mogli oprostiti ono što su mi učinili. Rekao sam im da to zapravo i nije bilo tako loše te da je zatvor (bio sam tri puta zatvoren iz političkih razloga) ostavio daleko dublje ožiljke, no moji roditelji nisu htjeli povjerovati te su ostatak života proveli s osjećajem grižnje savjesti.

"Napisao sam knjigu o umobolnici" rekao sam svom 85-godišnjem ocu. "To je izmišljeno djelo, no u njemu ima nekoliko stranica u kojima govorim o samome sebi. To znači da će biti objavljene stvari iz vremena koje sam proveo u umobolnicama."
Otac me pogledao u oči i odgovorio:
"Jesi li siguran da ti to ni na koji način neće naškoditi?"
"Da, posve sam siguran."
"Onda nastavi. Umoran sam od tajni."

Veronika je odlučila umrijeti je objavljena u Brazilu u kolovozu 1998. godine. Do rujna sam primio više od 1.200 e-mailova i pisama koja se odnose na slična iskustva. U listopadu su neke teme spomenute u knjizi - depresija, panični napadaji, samoubojstvo - bili temom rasprave na seminaru koji je bio od utjecaja na nacionalnoj razini. 22. siječnja 1999. senator Eduardo Suplioy, pročitao je nekoliko odlomaka iz moje knjige drugim senatorima i uspio pribaviti odobrenje za novi zakon kojeg su posljednjih desetak godina pokušali izglasati u Brazilskom kongresu, a to je zakon koji zabranjuje samovoljno upućivanje u umobolnice.

Paulo Coelho

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe