Posljednje viđenje na utrinskom placu

Svake subote u deset ujutro Boris, Vidmir i ja sastajemo se u kafeteriji na utrinskoj tržnici, na prvoj kavi i jointu. Točno u deset sati, svake subote, godinama, ma što god se desilo.
Ove godine proljeće je uranilo, došlo je u Utrine u veljači, ali nismo se dali. Točno u deset! Trava - viška, tri slijepljene rizle, crvene, kratke. Ja rolam i pripaljujem, dim zadržavam u plućima dugo, dugo, dugo i onda ga ispuhnem Borisu u lice. Dim najprije obgrli njegovu glavu, potom u sporom kovitlacu produži do ruba tende, nestane u bolesnom toplom vjetru koji ljulja smaragdne borove ispred dućana, ljulja haljine koje ljuljaju djevojke koje ljuljaju Vidmira, Borisa i mene. Boris podiže ruku gledajući prema kolporteru koji će u tom trenutku zamoliti mladića sa susjednog štanda s plastičnim igračkama da mu na trenutak pričuva novine, hitrim koracima ući će u kafeteriju, naručiti lozu, okrenuti leđa ulazu i naglo zabaciti glavu unatrag.
Sve je u redu, kaže Boris prihvaćajući joint, i ovaj put bio je u sekundu točan.
U deset i pet konobarica Kaja, izbjeglica iz Slavonije, stavit će pred nas kave, Borisu sa šlagom i jednim natrenom, Vidmiru s mlijekom i dva natrena, meni dvostruku dugu bez šećera. Uzet će joint od Borisa i nježno ga usaditi između Vidmirova kažiprsta i srednjaka, za što će dobiti posebnu napojnicu. Nakon drugog dima Vidmir će se, kao i svake subote, otkačiti.
Na njega trava djeluje ovako: kad ga lupi, a bude to, kažem, nakon drugog dima, promuklim glasom počne pričati o vlaku koji je jednog svibnja ušao na zagrebački Glavni kolodvor.
Jedini putnik, podigne lijevu ruku i ispruženim kažiprstom iscrta krug, bio je veliki čovjek, veliki predsjednik, danas nažalost mrtav. Kakva se kiša tada spustila na grad...Sedamnaest godina, ajoj!
I bubne se šakom u prsa.
Kolporter se već vratio, i sad je na njemu red da pripazi na susjedni štand s plastičnim igračkama. Mladića na šanku već čeka gorki s limunom i ledom i čaša obične. Pripalio je cigaretu, povukao dim, otpio malo gorkog, ispuhao dim, i iscerio se djevojci u prolazu pokazujući zlatni zub. Dotle su radnici u plavim kutama gurali dugačka kolica pretovarena kištrama banana, jabuka, naranči i salate, pratio ih je zvuk daleke grmljavine, momak koji prodaje ukradene kožne jakne i ima lažni Rolex na ruci kružio je oko tržnice kao jastreb, a dileri u svilenim trenirkama, s briljantinom u kosi i teškim zlatnim lancima oko vrata ispijali su kave i čekali noć.
Znaš li onaj, kažem uzimajući joint od Vidmira, kad Isus dođe na Peristil i od nekog tipa zatraži komad kruha. Kakav kruh, brale, veli mu frajer, probaj ovaj dim, viški je, viruj mi odlično puca. A Isus...
Nešto nije u redu! kaže Boris. Nema gospođe Fanike!
Svake subote, u deset i petnaest, gospođa Fanika, umirovljenica iz Fancevljevog prilaza, priveže svog sićušnog pinča za žlijeb pokraj štanda s natpisom ROBA ŠIROKOG ASORTIMANA, upozori ga da bude pristojan, i nestane u gužvi. Trgovac potom zaključa ladicu s utrškom, postavi na štand karton s natpisom ODMAH SE VRAĆAM! PAS NIJE NA PRODAJU!, ušeta u kafeteriju i leđima se osloni na šank. U njegovu ruku konobar potom usadi bocu Ožujskog piva. Vrati se na štand u trenutku kad gospođa Fanika izroni iz utrobe tržnice, noseći vrećicu s pola kruha, pilećom iznutricom i nekoliko listića salate. Trgovac, pošto odveže pinča, pruži joj uzicu i tutne u vrećicu nešto iz širokog asortimana robe i kaže: "Odličan pas, gospođo. Rasni čuvar štanda".
Danas, međutim, gospođa Fanika kasni i trgovac, sve nervozniji, pogledava na sat, izvija glavu prema stazi pokraj školskog igrališta kojom ona svake subote dolazi na tržnicu. Nervozan je i konobar u kafeteriji, drži u ruci otvorenu bocu Ožujskog piva i ne zna što bi s njom. Nervozan sam i ja jer bih joint trebao predati Borisu, a kako ću kad gospođa Fanika kasni. I Vidmir je nervozan jer je već zaustio rečenicu: "Jebote, koja džukela!", i ona mu, neizgovorena, ostaje u grlu i guši ga, a nervozan je i Boris jer ne može postati nostalgičan.
Boris postaje nostalgičan u deset i dvadeset. Povuče posljednji dim, a povuče ga snažno, sve do filtera od tramvajske karte, i raspriča se o dobrim, starim vremenima kad je u Trnju prodavao cigle studentima strojarskog i filozofskog fakulteta.
Nismo im prodavali bilo kakav šrot, počeo bi da je gospođa Fanika stigla, ali nije, pa Boris neće pažljivo odložiti dogorjeli joint u pepeljaru, niti ispričati kako je njegov prijatelj Frenki iz nekog skladišta na Trešnjevki nabavljao novu, prvoklasnu robu, a Frenkijeva sestra umatala cigle u masni, bijeli papir koji je on osobno nabavljao u papirnici u Proleterskih brigada, danas Aveniji Vukovar.
A gospođe Fanike i pinča još uvijek nema, i nema, a već je deset i dvadesetpet. Trgovac vrti u ruci kartonski natpis, tupo bulji preda se, trese glavom lijevo-desno kao boksač u knock downu.
Nije na prodaju!, čupa nekom čovjeku bocu biljnog ulja iz ruku. Danas ništa nije na prodaju!
Konobar je odložio bocu piva na šank, presvukao se, i otišao tkoznagdje.
Sjeban neki dan, rekao je Vidmir, digao se i otišao.
Boris je otišao bez riječi.
Otišao sam i ja, stazom pokraj školskog igrališta. Nebo iznad Utrina zgužvalo se kao isprana plahta, forzicije su se žutjele, jedan čovjek prao je auto na parkiralištu, kašljao je i glasno pljuvao, neka žena gurala je kolica u kojima je vrištalo dijete, iz teškog kamiona koji se škripeći zaustavio na ulici iskočio je vozač umornog lica punog ožiljaka i pitao za neku ulicu na drugom kraju grada, dvije su se djevojčice došaptavale i smijale nečemu, klinci su igrali nogomet i psovali, i nitko od njih nije primijetio da gospođa Fanika jutros nije prošla stazom prema placu.

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe