Goran Tribuson
"KIND OF BLUE"

Kada je sljedećega dana oko deset sati zaustavio kola ispred ulaza u Lucky Holding, nije mu ni samom bilo sasvim jasno kako je uopće uspio stići do ovoga mjesta. Glava ga je, naime, boljela upornim tupim bolom, koji se u pojedinim trenucima, kao u kakvim napadajima, pojačavao skoro do neizdržljivosti, a znoj mu je gotovo tekao niz čelo i vrat, vlažeći mu ovratnik košulje. Posve razumljivo, bio je u vrućici; prespavati u tankom baloneru petnaestak minuta u snijegom zasutom šumarku nije bio tek nedužni nestašluk.

- Oho! Novi security manager! - gotovo obradovan pozdravi ga Rudi Lepen, koji je za tu priliku, kao da se želi uvjeriti o kome se radi, čak skinuo svoje tamne naočale. - Kako ste danas?

- Imao sam i boljih dana - s mukom će Banić, pa se, zateturavši pritom, uhvati za Lepenov pult. U jednom se trenu učinilo da će naprosto pasti na pod.

- Što vam je? - upita Lepen glasom u kojem je bilo više iznenađenja no brige.

- Imam blago povišenu temperaturu i glavobolju. Mora da me negdje dobrano propuhalo.

- U tom bih vam slučaju ponudio ketonal - reče Lepen, vadeći iz džepa sakoa kutijice s lijekovima.

Banić ga radoznalo pogleda; prije mu je djelovao kao hipohondar nego kao bolesnik kome sve to šareno smeće treba.

- Ne, neće biti potrebno.

- Bože, izgledate kao smrt na dopustu! - insistirao je Rudi, gurajući mu u ruku plavu tabletu i pružajući mu čašu s vodom.

Mučen sve jačom glavoboljom i smetnjama u vidnom polju, koje su mu se poput razigranih iskrica rojile pred očima kamo god pogledao, Banić se pokori, pa proguta plavi lijek i zalije ga s nekoliko gutljaja vode. Zatim se obim rukama osloni u pult i zagleda u sitna svjetla videorekordera koji je bio postavljen iza Rudijeva stolca. Trebao mu je taj časak predaha prije no što ode Krsti Lakoti i upozna ga sa žalosnim rezultatima noćašnje "razmjene". I baš kada se činilo kako će mu Lepen ponuditi još koji od svojih lijekova, Banić duboko udahne, uspije se pribrati, pa krene prema vlasnikovu uredu, unatoč tomu što mu nitko nije kazao je li gazda uopće spreman primiti ga.

Kada je pokucao i ušao u njegovu radnu sobu, Krsto Lakota je stajao uz prozor i, odjeven u meki kućni ogrtač, gledao van prema zabijeljenoj sljemenskoj padini. U ruci mu je bila kristalna čaša u kojoj su se, okupani zlatnom tekućinom, bljeskali komadići leda. Promrmljavši nešto nalik pozdravu, Banić sjedne u fotelju, prekriži noge i rukavom otre znoj sa čela. S izrazom zabrinutosti i čuđenja, vlasnik Holdinga odloži čašu na stol i sjedne nasuprot istražitelju, čiji ga je opći izgled zacijelo morao nagnati na neugodnu pomisao kako noćašnja stvar nije dobro završila.

- Moj vas tajnik pokušava nazvati od pet ujutro - mirno i polako će Lakota. Stvarno nije bio čovjek koga je lako uzbuditi. - Očekivali smo da ćete nam se javiti još noćas.

- Spavao sam. Probudio sam se prije pola sata.

- Ne zvuči baš poslovno - reći će Lakota s jedva primjetnom ironijom u glasu.

- Ne zvuči... osim u slučaju kad imate potres mozga i vrućicu.

I tad mu Banić ispriča sve, od trena kada su mu se prvi puta javili, pa sve do onoga časa kada ga je netko, oko četiri ujutro, onesvijestio udarcem u glavu. Bila je to duga i složena priča, ali ju je već poslovično nerazgovorljivi Banić uspio ustrojiti u desetak jednostavnih rečenica. U tih nekoliko trenutaka Lakota se tek jednom namrštio, ali se po njemu vidjelo da je odmah sve shvatio, te da ni sam ne pripada onima koji rasipaju riječi ili uživaju u slušanju dugačkih brbljarija.

Saslušavši ga čudesnom strpljivošću, vlasnik Holdinga ustane, vrati se svojoj čaši u kojoj se led već rastopio, pa se, udubljen u vlastite misli, ushoda po sobi, kao da je koracima pokušava premjeriti. Konačno, priđe zidu i nekako odsutno popravi sliku koja se s vremenom nakrivila.

- Gospodine, Baniću - reče nakon duge šutnje. - Vama svakako mora biti jasno kako bi svakom razumnom čovjeku pale na pamet dvije varijante... dva objašnjenja. Po jednom, lopovi su nas prevarili obojicu. Zaskočili su vas, onesvijestili, oteli kovčežić s novcem, a da zauzvrat nisu ostavili baš ništa. Ako je tako, mogao bih vas kriviti zbog nebudnosti, aljkavosti, neprofesionalnosti i tomu sličnih stvari. Ta je varijanta za vas poprilično loša. Po drugoj pak, nisu lopovi prevarili nas, nego ste vi prevarili mene. Uzeli ste novce, vozikali se noću i sada mi ovdje pokušavate prodati uvjerljivu priču, uvjerljivu glavobolju i uvjerljivu vrućicu. Ta varijanta nije za vas poprilično, nego upravo katastrofalno loša. Po njoj vas, doduše, ne mogu kriviti za aljkavost, ali mogu za kriminalno djelo. A za takve se stvari ide u zatvor i u njemu ostaje do poprilične starosti. Gotovo da se čovjeku i ne isplati vraćati.

- Kojoj ste varijanti skloniji? - upita Banić, onoliko radoznalo koliko mu je to nesnosna glavobolja dopuštala.

- Nisam sklon nagađanjima. Veoma ću brzo saznati što se zapravo dogodilo i u skladu s tim postaviti se prema vama. Naravno, mora vam biti jasno da u ovom trenu ne dolazi u obzir vaš honorar od pet tisuća maraka. Nemam vam ga za što platiti. Samo bi luđak platio nekom tko ga je lišio dvjesto pedeset tisuća maraka.

Banić zine od iznenađenja; podatak što ga je izrekao Lakota kao da je nadjačao njegovu glavobolju.

- Gospodine Lakota - reče i on jednako mirnim glasom, trudeći se izbjeći i najmanji znak uzrujanosti. - Jasno vam je da i meni kao razumnu čovjeku padaju na pamet dvije varijante. Po jednoj ste me poslali u tu glupu razmjenu, zatajivši da se u kovčežiću nalazi bezobrazno mnogo love, onoliko koliko bih ja možda i odbio ponijeti. Po toj ste varijanti postupili neodgovorno i lakomisleno, pa ste možda i zaslužili božju kaznu kojom ste lišeni tih svojih disketa i sličnih komjutorskih gluposti. Po drugoj pak varijanti, našli ste jeftinog detektiva koji je naivno povjerovao u vašu iskrenost, napunili ste mu kovčežić narezanim komadićima novinskog papira, provozali ga samoborskom okolicom i u mraku ga onesvijestili, natovarivši mu na grbaču dug koji on u narednih dvjesto godina neće moći vratiti. Naravno, niste to uradili sami, jer ste čovjek od ukusa i manira, čovjek koji se kreće po salonima, hotelskim apartmanima i nadzornim odborima. Vi ne baratate toljagama, nego rashlađenim viskijem i zlatnim nalivperima...

- Dobro - prekine ga Lakota, prišavši radnom stolu. - Previše riječi za moj ukus.

Potom se nalakti na stol, popravi ovratnik svog svilenog kućnog haljetka, nasmije se kutovima usana i promotri ga pogledom u kojem Banić prvi puta zamijeti nešto opasno, odbojno i podmuklo, nešto što je u njemu, u jednom sasvim kratkom djeliću vremena, do temelja srušilo sliku Lakote kao dobronamjernog i prijaznog bogataša.

- Kad već spominjete Boga - govorio je vlasnik Holdinga svejednako staloženim tonom - baš biste se njemu trebali pomoliti da nam se lopovi ponovno jave i objasne što se dogodilo, što namjeravaju i koliko još novaca traže. U protivnom ću vas držati dužnikom kod kojega je mojih četvrt milijuna maraka. Znate, ja sam svoj poslovni imperij, kako to nazivaju zavidni odrpanci iz takozvanih neovisnih žutih tiskovina, ostvario uglavnom legalno i pošteno. Ali, nemojte to nikada smetnuti s uma, riječ "uglavnom" uvijek podrazumijeva i nekakav mali ostatak, nekakav promil, u kojem su sadržane sve one metode uz pomoć kojih ću znati vratiti sav svoj novac. Ili se naplatiti na neki drugi način.

- U to ne sumnjam - odgovori Banić ustavši s fotelje. Začudo, sad mu se činilo kako ga glava ipak manje boli. Znači li to da Lepenova plava tableta nije bila hipohondrijska opsjena, nego djelotvorno sredstvo? - Znam da svi vi imate te vaše male "promile" kojima se uspješno penjete ka vrhu, i taj vaš "uglavnom" koji skupi odvjetnici tumače kad vas tko pokuša zaskočiti u krivolovu.

- Razgovor je završen - odmahne Lakota rukom, a Baniću se učini da je to ona ista gesta kojom je okončavao razgovore u svim onim nadzornim odborima, u kojima je logikom svoje moći morao sjediti.

Zatekavši ga kako se vraća iz vlasnikova ureda, Lepen ga presretne znatiželjnim pitanjem:

- Je li pomogao ketonal?

- Čudesna stvar! Gotovo da me više i ne boli - otpovrne Banić zadovoljno.

- Tad ću vam pokloniti cijelu kutiju - reče Lepen, pružajući mu paketić tableta. - Vi ćete me se već sjetiti kada postanete security manager. Zar ne?

- O, ta će stvar sada napredovati nešto sporije - primijeti Banić uzimajući lijek. - Ali, nikad ne reci nikad!

Lepen se blago nasmije toj otrcanoj frazi, a Banić, uz određeno sažaljenje, pomisli kako tom čovjeku zacijelo gori pod nogama. Ipak, ako i izgubi posao, bar neće morati reći kako je nekom ostao dužan četvrt milijuna maraka. I kad je vani ulazio u automobil, padne mu na pamet kako poslodavcu još uvijek nije vratio mobitel. Isprva se pomisli vratiti i obaviti tu stvar, ali odmah potom odustane, vjerujući kako će za to još biti prilike.

Kod kuće je popio još jednu Lepenovu tabletu, razmišljajući što bi bilo najpametnije poduzeti. Naravno, najjednostavija stvar bila je da se javi primariusu Šariću koji je bio sasvim ugodna osoba kad bi se našli u birtiji i prisjećali se psina iz gimnazijskih dana. Ali, kad bi se radilo o liječničkoj pomoći ili savjetu, kao nekadašnji pedant i štreber, odmah bi iznio kakav, za Banića neostvariv plan, koji bi u ovom slučaju sadržavao rendgenski snimak glave, encefalografiju, kompjutorsku tomografiju, dvotjedno mirovanje u mraku, potom fluorografiju pluća, krvnu sliku, bris grla, vitaminske injekcije, kuru antibiotika i tko zna što sve ne. Jasno, čovjeku koga su zeznuli u šumi, klopili ga po glavi i tako otjerali u dug koji bi uzbudio i kakvu srednje jaku tvrtku, od cijelog tog liječničkog repertoara, dolazilo je u obzir samo mirovanje u mraku, ali ne dva tjedna nego najviše nekoliko sati. Skuha si na brzinu čaj, baci u njega Alka-seltzer, jedini lijek koji je redovito trošio, i to kad bi se zgodilo da popije više od sedam-osam piva, pa popivši to legne i utone u san.

Kad ga je probudila zvonjava telefona, posve bunovan i smeten, uspio je nekako napipati slušalicu što je ležala na podu do kreveta, prinio je uhu i pogledao na sat koji je već pokazivao sedam i dvadeset.

- Detektivski ured Banić - reče službeno, onako kako je to uistinu rijetko radio.

- Slušaj me, detektivski uredu - začuo se s druge strane Lidijin glas. - Ovdje te se čeka na večeri. Juha samo što nije na stolu. Nemoj mi samo kazati kako si opet zaboravio!

- Kako bih mogao zaboraviti!? - odglumi on. - Upravo odabirem kravatu.

Znajući posve sigurno kako ga na nošenje kravate nisu mogle natjerati čak ni novonastale okolnosti, u kojima se s ponosom tvrdilo kako su taj besmisleni odjevni rekvizit svekolikoj svjetskoj kulturi, kao važnu participaciju, podarili baš Hrvati, Lidija spusti slušalicu.

Nemajući kamo, Banić hitro ustane, istušira se mlakom, gotovo hladnom vodom i odjene ono što je uvijek nosio, naravno bez kravate, koju, istini za volju, nigdje nije mogao pronaći. Glavobolja mu je donekle popustila, a tuširanje mlakom vodom povišenu je temperaturu spustilo na razmjerno podnošljivu razinu. Jedini problem bio je kašalj, koji se, nakon što se probudio, javio kao novi znak teške prehlade. Počešlja se, navuče Montgomery, proguta za svaki slučaj još jedan ketonal i izađe van.

Da je bio pribraniji i zdraviji, ulazak u stan na Britanskom trgu, dakle u ambijent o kojem je proveo popriličan dio svojega neuspjelog braka, zacijelo bi ga ispunio raznim prisjećanjima, od kojih bi neka bila i ugodna, jer je s Lidijom imao i lijepih trenutaka. No, ovako načet opakom influencom i potresen udarcem u glavu, nevješto je odglumio srdačnost, nasmiješio se i poklonio Lidiji i Niki po kutiju Chanelova parfema što ga je dobio od Paka, a potom se kurtoazno upoznao s Timom, postidjevši se pomalo što i za njega nije ponio bar kakav poklončić. Tim je bio godinu dana stariji od Nike, djelovao je malo stidljivo i suzdržano, bio je visok i vitak, imao je gustu kovrčavu kosu i oksidiranu naušnicu na uhu, traperice i široku kariranu košulju koja mu je nemarno padala preko ruba hlača. A kad su Lidija i Tim otišli u sobu iz koje se već širio miris toploga guščjeg pečenja, Nika mu tutne u ruke nekakav veliki paket, zamotan u šareni blagdanski papir.

- Oh, hvala! Baš lijepo od tebe - reče on bez prevelika oduševljenja, pa spusti patke na pod pokraj vješalice kako ga na povratku ne bi zaboravio.

- Zar ga nećeš otvoriti? - upita Nika razočarano. - To je ono što si oduvijek želio. McGregorov duffel coat. S kapuljačom i bambusovim gumbima. Točno onakav kao u Trećem čovjeku, samo tamniji.

Uistinu je već dugo želio takav kaput, pogotovo sada kada je sve ukazivalo na to da će zima biti duga i žestoka, ali mu se nekako nije dalo glumiti manekena, probavati ga i okretati se pred njezinim oduševljenim pogledom.

Naravno, otac koga kći ne bi mogla nagovoriti na tako nešto i ne bi bio pravi otac.

- Joj, fenomenalno ti stoji! - veselila se Nika, a zatim dodala tišim glasom kao da joj je pomalo neugodno: - Znaš, bio... bio je dosta skup, ali me Tim natjerao da ga kupimo.

Znao je da najvjerojatnije laže, pokušavajući mu svog dečka predstaviti kao brižna čovjeka i budućeg zeta na kojega se čovjek može osloniti, ali ipak nije rekao ništa što bi zazvučalo ironično ili pakosno. Šutio je, pokušavajući suzbiti grebuckanje u ždrijelo što ga je tjeralo na kašalj.

- Stavi ruke u džepove - smijuckala se Nika - da vidimo jesu li na pravoj visini.

On gurne ruke u džepove i odmah shvati njezin mali trik. U desnom džepu bila je plastična kutija, onakva u kakve se pakiraju glazbeni diskovi. Izvadi je i odmah shvati da ga neki dan nije obmanjivala; bio je to Kind of Blue, remek djelo Milesa Davisa, snimljeno u New Yorku 1959. Suludo važna stvar, dostatna da čovjek smjesta zaboravi čak i novi duffel coat, kaput koji je svojedobno proslavio Trevora Howarda. Htjede još jednom zahvaliti, ali ga u tome spriječi jak i iznenadan kašalj.

- Vidiš, opet si prehlađen! - korila ga je kći. - U ovom kaputu ti se takve stvari više neće događati.

Večerali su pomalo ukočeno i suzdržano, što je bilo i posve razumljivo. Bivši supružnici koji se rijetko viđaju, kći s kojom nisi bio više od godine dana, njezin novi dečko koji govori samo engleski, za istim stolom predstavljaju dostatan broj problema za opušteniju atmosferu. Lidija se trudila da popravi opći štimung, svom bivšem mužu obraćala se jednostavno i srdačno, kao da se nikada nisu ni razvodili, Timu je svaki čas postavljala pitanja na svom skromnom engleskom, koja je Nika morala odmah prevoditi na pravi engleski, a Tim je odgovarao stidljivim, jednostavnim odgovorima kao što su oh yes... no never... I don't mind... if you like it... Ipak, Lidija se baš nije doimala sretnom, bila je blijeda, jelo jedva da je i okusila, a u pojedinim trenucima, dok su drugi razgovarali, Baniću bi se znalo učiniti kako djeluje bolesno i zabrinuto.

Najveseliji trenutak večeri, između malo premasne guske i deserta, zbio se kada su Nika i Lidija otvorile poklone koje im je on donio, mirise s Pakova tajnog skladišta. Zastale su s bočicama u ruci, kao da ne vjeruju u to što vide. Prvi se snašao Tim, veselo uskliknuvši:

- Wow! What's that!

Iako ni Lidijina u tom smislu nije zaostajala, bočica u Nikinoj ruci bila je pravo čudo. Chanelov logotip na njezinoj široj strani bio je umrljan, otisnut naopako, s dva, a ne jednim "l". Na vrhu je imala poklopac od gruboga lima, nalik onima kakvi su se nalazili na bočicama antibiotika iz pedesetih godina, a iznad tog, zapanjujuće aljkavo izvedenog poklopca, bio je atomizer nalik onima sa spreja protiv komaraca i druge leteće gamadi. Susprežući smjeh, Nika prinese bočicu vratu, lagano pritisne atomizer, ne bi li provjerila miris ovog krajnje neobičnog Chanela. Na njeno veliko iznenađenje, atomizer se ponašao kao ručica soda-vode; iz bočice naglo prsne gotovo polovica njezina sadržaja, ispunjavajući sobu slatkastim mirisom malina.

Svi prasnu u smjeh, a Banić, ozlojeđen i postiđen, pokuša Timu objasniti o čemu se zapravo radi:

- I've bought it from Pako...

Iako je na spomen Pakova imena Lidiji i Niki odmah sve postalo jasno, Tim ga je i dalje gledao s čuđenjem i nerazumijevanjem

- Pako is bootlegger - doda Banić, ne nalazeći bolje riječi u svom skučenom engleskom jeziku i svladavajući kašalj koji ga je iznutra razdirao.

- I would like to buy some - razveseli se Tim. - We'll have a lot of fun in London.

Okruženi nesnosnim slatkastim mirisom, koji je čak uspio neutralizirati okus torte od oraha, za koju je Lidija bila prava majstorica, nastavili su razgovarati. Govoreći brzo i oduševljeno, Nika je pričala o svemu što im se događalo proteklih mjeseci, kao i o planovima koji su pred njom i Timom. Banić je predmnijevao kako je cijela priča zapravo namijenjena njemu, jer je Lidiji sve to morala već ispripovijedati. Uglavnom, stigli su iz Londona u starom Fordu koji im se putem četiri puta pokvario, što ih je koštalo više no da su došli avionom. Tamo su živjeli podosta boemski u trosobnom stanu, što ga je Tim naslijedio od pokojne tetke. On je zapravo suradnik jedne advertising agency i radi tek povremeno, a ona nešto zarađuje u privatnoj pakirnici voća i povrća, te u večernjoj smjeni kao prodavačica u dućanu s kavom. Njihov je veliki san da unajme razmjerno jeftin lokal u prizemlju susjedne zgrade i u njemu urede malu galeriju s radionicom za uramljivanje slika, jer su tajnama tog posla ovladali na nekakvom večernjem tečaju. Usto, Niku jako zanima studij history of art, što bi joj, kako je mislila, bilo od neprocjenjive koristi u galerističkom poslu. Nažalost, za početak studija trebala bi uplatiti školarinu od tri tisuće funti, što joj je u ovom trenu nedostižno.

Slušajući optimističku priču svoje kćeri, Banić se neminovno prisjeti kakvi su sve velebni planovi za budućnost kolali njegovom glavom dok je imao tridesetak godina manje. Besplatna odvjetnička radnja koja brani sirotinju pred nepravednim nasrtajima režima, zvijezda investigativnog novinarstva koja razotkriva pokvarenost i gramzivost političara, privatna izdavačka kuća koja svojim subverzivnim izdanjima baca u očaj aktualnu vlast... Razmišljajući tako, posve slučajno pogleda svoju bivšu ženu koja se, snuždena i utihnula, doimala poput osobe koja pred drugima pokušava prikriti bol. U jednom času, ona mu uzvrati pogled i nasmije se, kao da želi kazati kako joj nije ništa nego se samo malo zamislila. I kao da to želi dokazati, ona se uplete u Nikin dugi monolog:

- Nikola, zar ne bi bilo super kada bi stekla britansku naobrazbu? Možda bih ja mogla podići kredit za njezinu školarinu? To je zapravo samo desetak tisuća maraka.

- Mama, molim te! - prekine je Nika. - Od kolovoza nisi dobila plaću!

- Pa jest... - zamisli se Lidija, zacijelo suočena s gorkom stvarnošću. - Mnogi uopće i ne dobivaju plaću, ali to će se promijeniti...

- Promijenit će se na lošije! - odbrusi Nika. - Za godinu ili dvije više nitko i neće dobivati plaću, osim onih nasmiješenih nitkova koji vam svaki dan lažu s televizijskih ekrana!

Osjećajući sasvim jasno kako se i od njega očekuje da nešto izjavi u pogledu Nikine školarine, Banić prozbori tihim glasom onoga na koga, nažalost, u ovom času ne bi trebalo računati.

- U ovom sam trenu dužan dvjesto pedeset četiri tisuće maraka - reče, a zatim, nakon što se susreo s njihovim preneraženim pogledima, kašljući doda: - Od toga četiri soma za novi stari Golf.

- Isuse! - snebi se Nika. - Zar si kupio banku?

- Banke su izgleda u takvom stanju da ih se može dobiti i za manju lovu - odvrati, a potom, ne želeći im ništa objašnjavati, zamoli čašu vode.

- Morao bih popiti tabletu - dometne. - Pomalo me boli glava. Valjda sam predugo buljio u televiziju.

Morale su znati da laže, pripadao je onoj zanemarivoj manjinskoj skupini koja gotovo i ne otvara televizijski aparat.

Ulomak iz romana BIJESNE LISICE

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe