Zvjezdana Bubnjar rođena je 1967. u
Zagrebu, a 1992. nagrađena je na Goranovu proljeću.
Poeziju je objavljivala u Quorumu, a pjesme
su joj prevedene u austrijskom časopisu za književnost
Lichtungen. Godine 1995. objavila je zbirku
Maskirani anđeo, a Svjetlocrveno je
njezina nova knjiga poezije, o kojoj je Delimir Rešicki
u Glasu Slavonije napisao i slijedeće:
"Zvjezdana Bubnjar stihovno putuje svijetom u
kojemu nema putokaza i globalnih orijentira i svaki
'putokaz' nije ništa drugo nego mjesto na kojemu se
potiče tek neka mutna memorija, koja neprestano izmiče
samoj sebi, ostavljajući suhopisni subjekt tek u nekoj
pukoj egzistentnosti. Toj egzistentnosti središnji
je pogled u 'nedavnost', ali tako da se motri iz jedne
velike, sudbinske daljine, kao da se svaka 'nedavnost'
dogodila, zapravo, u jednoj puno udaljenijoj daljini.
(...) Mir, domišljatost, odmjerenost i elegancija
stihovne izvedbe jamči da smo Zvjezdanom Bubnjar dobili
autoricu čije bi pjesničko mjesto tijekom devedesetih
i nadalje, u kontekstu najmlađe hrvatske književnosti,
moglo biti jednim od najrespektabilnijih."
RIBIČIJA
Izašli smo iz grada. Vidici su pucali prazno
Baš ničega i nikoga kraj ceste.
Mislim si kakvo samo putovanje, kakvo glupiranje,
voziti se i čekati Bajere.
Ipak idem jer tamo su, prema priči ribiča pijanca,
ribe velike kao avioni i noć je prepuna zvijezda.
Padaju u grlo, klize niz vrat. Njegov je život
jedna velika ribičija, provocira ga, stavlja
mamac,
baca udicu a on grabi, grabi pa se nakraju ulovi
kako leži pijan kraj jezera u čizmama.
Pa kaže: Isusatiboga, ovo nije bilo u planu!
I stvarno, ne laže, on nikada ništa ne planira.
Prvi put zajedno putujemo i još ne vjerujem
da tamo gdje idemo ima riba.
Ako otvorim usta, poludit ćeš, i znam mogla
bih
dobiti pljusku
po njima. Ti vjeruješ u sve što je glupo, pa
tako i u
ribe.
Ne mogu reći da me se one tiču, dobre su za
jesti,
ali ne i za priču.
A što ja onda zapravo radim ovdje?
Vrtim se u krug, proučavam ljude. Voljela bih tako
zarađivati.
I ako sada to kažem, ti ćeš reći
- bezvezna si kad pričaš o poslu - a ja neću vjerovati
da čujem to od tebe koji nikada ništa lijepo
nisi napravio ni rekao.
I tebi je život dao pljusku, ništa nije išlo po
planu,
tvoj izbor, veliš, nije bio tvoj, stvari su se događale
same od sebe,
a ti si kroz sve samo tekao, tekao, tekao.
SVJETLOCRVENO
Svjetlocrveno.
Boja žestine, sviježe izvađene krvi,
ili stanje duha.
Tata je volio svjetlocvenu boju,
govorio je - to je boja! -
Misli to i sada i kaže
da takve košulje više ne proizvode.
Svjetlocrvene, kakve smo mu kupovali.
Pamtim maminu haljinu,
vunenu s ovratnikom od čipke.
U njoj je uvijek izgledala začuđeno.
Haljina nije djelovala stvarno
na njezinim umornim ramenima.
Nikad je nije bacila, a premda je već bila
stara, haljina nije izgubila boju,
svjetlocrvenu.
Automobil u kojem sam se jednom zaljubila
bio je svjetlocrveni.
I sada ponovno čujem - Uđi, odvest ću te do
kuće, to je sasvim bezopasan put, potpuno nova
situacija, i automobil svjetlocrveni.
Već sam doživjela ovu situaciju. Boju kao sudbinu.
Ali više nisam ista.
Moj očaj je na ničijem teritoriju.
Nije mi stalo. Nema prolaza, sve je ograđeno
trakama,
svjetlocrvenima.
Riječi stranca su užas mojim ušima.
Slušat ću još neko vrijeme i paziti
da ne nestanem u snu dok budem sanjala
svjetlocrveno.
U mojim snovima zvijeri se ne odmaraju,
sove plešu, jedna drugoj se rugaju.
Pa na granama onakve trapave zaspu
i slože se da plešu odlično.
Znam, ostat će prijateljice, zauvijek zajedno;
Noćne plašteve obojiti u svjetlocrveno,
a da ih onakve mudre pitaš, zašto svjetlocrveno?,
ne bi znale.
ČUDA
ČUČE U NAMA
Sanjala sam je noćas i u
snu je, zamisli, potonula rijeka.
Popila ju je žedna zemlja.
Mirisna i zelena nestala je zauvijek,
ostavila mulj, jedak, žitak i izmučen.
A ona je hodala praznim koritom.
Prošlu sam noć u sobi osluškivala govor zemlje
i čula
šapat neprežaljenog bića. I učini mi se da je
tu, da
nikada nije otišla. Kao da krug nikada nije
prekinut.
Po sobi sam, da provjerim, razbacala strvari
i odjeću.
Na to je uvijek reagirala. Ulazila u sobu i
pospremala.
Kad sam se probudila pogledala sam stvari
pokraj kreveta. Sve je bilo kako sam ostavila i
shvatila da se čuda događaju
i čuče u nama jer ona nije bila ovdje,
ništa nije pomakla.
KAKO
JE...
U trci s vremenom,
ono neprestano vodi.
Hvatam se u koštac s
činjenicama koje mijenjaju
sve dosadašnje, što sve
sutrašnje čini nepredvidljivim.
I bojim se, ali ne govorim kako
je ružno bojati se,
kako je teško razumijeti da malo
što možeš promijeniti i
kako je tužno biti tužan,
kako je lijepo biti lijep,
kako mi je teško živjeti sa mnom s
mnogo mene u beskrajnoj tuzi i
slomiti brzinu svjetlosti koju vrijeme
nalaže i ne pita:
kako ćeš sve to stići, sve obići i
postići ono o čemu si sanjao.
Kako ubiti pticu rugalicu koja
imitirajući starinsku vekericu kriči:
tik tak, tik tak, tik tak,
opet je mrak, opet je mrak.
BROD
Pod istom zastavom smo plovili,
ali naši su brodovi plovili odvojeno.
Nikad ne dostigavši jedan drugog,
nikad u mogućnosti da se zajedno
branimo od gusara i neprijateljskih
mornarica.
Sada sam u malom svijetu, od ostataka
sastavljen krhki brod u boci.
Sitnim te glasom pitam: gdje si bio
kada su me napali, kada su me potukli
i palili? Gdje si bio kada sam tonuo?
Tvoje zastave nije bilo na obzorju kada su
moju
zarobili. Tvoja me topovnjača izdala, a
moja je sada zbirci neprijateljskih trofeja.
I kapetan je, čujem, umro pun poniženja i srama.
Slušam bocu kako priča:
- Sadržim mali pospani brod kojeg mjesec
i zvijezde ne obasjavaju, na kojem
mornari ne piju i ne pjevaju, na kojem
jarboli i jedra miruju, a pramac i krma
su isušeni, mrtvi bez vode.
NESTAJANJE
Kažu da si češljao vjetar ali nisi znao kad prestati.
Kažu da poznaješ mirišljave ljekovite trave,
i znaš u koje ih godišnje doba treba brati.
I kada si smiren sličiš mi divljoj mački.
Tvoja me duga crna kosa svake noći zove
u divljinu, do planine obavijene maglom.
Sliči mi na dom, na mjesto progona gdje si
uvijek sam ili se spremaš pobjeći.
Pa se jednom vratiš i uđeš kroz vrata te planine,
naiđeš na plodno polje, na svjetla različitih svjetova.
Sve se odigra brzo i ne shvatiš da je sve nestalo,
da ni mjesec neće potrajati, jer zapisano je u zvijezdama,
u svakoj crti tvoga lica, u svakom nervoznom trzaju
tvog
indijanskog čela da ono od čega bježimo uvijek
ostaje,
dok mi neminovno nestajemo.
MJESTO
SASTANKA
U noći preplavljenoj čudnim igrama,
još tajanstvenijim neartikuliranim zvucima,
osluškivala sam jecaje vjetra što su podsjećali
na
ljudske.
Ime mi je bilo Zuzu. Moj put je ovdje završio.
Dva dana sam hodala šikarom prema tajnom
mjestu
sastanka. Šuma je ostala iza mene.
Provjeravala sam oružje.
Hladni metal ulijevao je samopouzdanje.
U noći poput ove nije sigurno, ali opet, pomislim,
ionako ništa nije sigurno.
Ubrzo se ukazala široka pustopoljina.
Brisani prostor bio je moj podmukli strah od
otvaranja,
od sučeljavanja s istinom. Sukobiti se s istinom,
da
to je ono
što mi treba.
Brzo sam prešla polje, stigla do jezera, na
mjesto
sastanka.
Tamo nije bilo nikoga, nitko nije došao.
Kroz granje kraj jezera provlačio se zlokobni šapat
Zuzu..., Zuzu..., Zuzu...,
tebe nema..., tebe nema..., tebe nema....
