UKRAJINSKA BAJKA

Ima ljudi kojima samoća omogućuje da prihvate bajke. I u životima muškaraca koji su imali puno žena postoje takvi periodi osamljenosti, prazni hodovi kad površne avanture više nisu dovoljne, a strah od vezanja ne dozvoljava im da zasnuju obitelj. To je zadesilo prijatelja koji se profesionalno bavi ekologijom. Na prošlogodišnjem kongresu o globalnom zagrijavanju u Kijevu, usred predavanja, odjednom se sjetio da mu je rođendan. To je bilo porazno otkriće. Četrdeseti rođendan kojeg će proslaviti potpuno sam, u stranom gradu, s jasnim idejama kako da spasi svijet, ali bez ikakve vizije o tome kako da spasi sebe.

Javio mu se tada, kaže, snažan poriv da ima djecu. Prisjetio se ruske ili ukrajinske bajke o muškarcu i ženi koji su, tamo iza svojih sedam brda, dugo vremena željeli da im Bog podari dijete. Prolazile su godine, ali dijete nije dolazilo. Jedne zime, međutim, osjetili su se osamljeniji nego ikada. Zapao je dubok snijeg, a oni, sad već starac i starica, izlazili su iz kuće samo da obave nužne poslove. Tako je došla i badnja večer. Pospremili su svoju skromnu seljačku kućicu, okitili bor, ispekli purana, pa sjeli za svečano okićen stol. Sjeli i gledali se. A onda u tišini pojeli večeru i otišli na počinak. Tek, nešto iza ponoći, starac je ustao da starici pod bor stavi poklon. Kad tamo, zatekao je staricu budnu, kako pored jaslica namiješta poklon njemu. Nasmijaše se oboje, upališe svijeće, i otvoriše bocu vina crvenog kao ljudska krv. Smijali su se i razmotavali što su jedno drugome darovali. Ona je dobila krzno kune-zlatice, a on novu lulu od trešnjeva drveta.

Te noći popili su više no inače. Cijelu bocu. Krv im se zagrijala. I tada starac reče:

-Majko, hajdemo napolje da napravimo sebi dijete od snijega!

Pa izađoše i počeše praviti dijete od snijega. Pri tome su se smijali kao nikada u životu. Umjesto kose natakli su slamu, oči bijahu dva komadića ugljena, a nos šarena tikvica. Starica je smijući se ušla u kuću i vratila se s prekrasnim bijelim šeširom.

-Ovo je šešir koji sam nosila na našoj svadbi - reče. - Pravo je da ga dobije naša kći.

Pa stavi šešir snjegoviću na glavu. Starac je donio čašu vina i prolio je, onako kao što je običaj da se crveno vino prolije na plahtu kad se rodi dijete. I odoše na počinak.

Sutradan, na Božić, kad je starac izašao da nahrani blago, na pragu kućice našao je djevojčicu od nekih pet godina. Sva drhtala od zime, kosa joj plava kao žito, a oči crne poput ugljena. Bila je siroče. Veselju nije bilo kraja. Od snjegovića, ostala je samo hrpa snijega, kao da ga je netko tijekom noći srušio.

Nahranili su djevojčicu i pristojno je obukli. Starica joj je sašila nekoliko novih košuljica, bijelih kao snijeg, a starac je u gradu kupio predivne lakirane cipelice. Zavoljeli su je  kao da im je vlastita kći.

A onda je došlo proljeće. Dani se proljepšali, ispod snijega se stali nazirati otoci zelene trave, a gdjegdje procvale su i mace. Djevojčica je počela kašljati. Mučile su je i temperature, a starac i starica se zabrinuše. Sredinom travnja pala je u krevet i bila sve mršavija, kao da kopni. Ni hodati sama nije mogla, a uskoro ju se više nije moglo ni prepoznati među bijelim plahtama, toliko je blijeda bila. Krajem travnja, kad su procvjetale voćke i prolistale breze, mala je umrla. Zakopali su je u vrtu, na mjestu gdje je stajao onaj snjegović.

-Znaš na što uvijek pomislim kad se sjetim te bajke - govorio je - na efekt staklenika. Globalno zagrijavanje. Tako ćemo se jednom svi rastopiti.

Uglavnom,  poslije predavanja sišao je u hotelski bar da sam sa sobom proslavi taj okrugli rođendan, kao neku tužnu obljetnicu. Tamo je, iznad šanka, zpazio butelju šibenskog Babića i bilo mu je kao da je sreo dragog zemljaka. Tek poslije druge čaše osvrnuo se po prostoriji. Njegovih kolega, ekologa, nije bilo. Samo su u jednom od separea sjedile dvije žene. Starija i mlađa. Mlađa je mogla imati dvadesetak godina i nasmiješila se kad ju je pogledao. Znao je da su kurve. Uzeo je butelju i sjeo pored njih. Starija se zvala Mina, a mlađa Laura. Laura je imala svijetle pramenove, malu srebrnu rinčicu u nosu, uske sive tajice i topić koji je otkrivao goli trbuh. Obratila mu se Mina.

-Možeš jednu ili obje - rekla je - ali znaš, mi nismo jeftine.

-Dobro - rekao je - koliko je to?

-Sto maraka - bubnula je Laura. Šokiralo ga je što je to za njih velik novac.

-Dvjesto za obje - rekla je Mina. Primijetio je na njoj smežurane ruke. Te ruke bile su duplo starije od njenog lica. Već odavno bio je primijetio na prostitutkama to nesimetrično starenje, kao da ih Bog kažnjava samo na određenim mjestima.

-Kad popiješ, možemo gore - rekao je Lauri.

-Ako uzmeš samo nju - rekla je Mina - nećeš moći kompletno.

-A što je kompletno?

-Ne možeš ga staviti - objašnjavala je Mina držeći cigaretu svojim staračkim rukama - jer su joj došli oni dani u mjesecu.

-Ne moram kompletno - rekao je Lauri i poveo je u svoju sobu. Mina je ostala sama. To ga je podsjetilo na karikaturu iz Palyboyja koja prikazuje ostarjelu  prostitutku naslonjenu na stup ulične svjetiljke i paučinu koja se uhvatila za nju. Nije mu promaklo kako je u magazinu to smiješno, a u životu tužno.

U sobi, legao je na leđa potpuno gol i gledao kako se Laura skida. Razodijevala se pažljivo i pomno slagala odjeću na stolicu, kao da će joj trajati desetljećima. Skinula se do gaćica i pritisnula svoje grudi na njegova prsa.

-Oprosti što ne možeš kompletno - rekla je. - Ali nećeš požaliti. Dobro radim ustima.

Osjetio je toplinu njenih dojki i gledao punašne crvene usne, kao dječje. U ustima, međutim, primijetio je dva zlatna kutnjaka. Bilo je čudno gledati tako mladu djevojku sa zlatnim zubima. Stajali su jedan pored drugoga, poput tužnih blizanaca.

Iskoristio je trenutak Laurine nepažnje i gurnuo ruku u njene gaćice. Nije imala uložak. Iako je znao da laže, htio je provjeriti. Bio je egzaktan tip, pouzdavao se u činjenice. Prevrnula se s njega, legla na leđa i bijesno buljila u strop. Kao dijete uhvaćeno u laži.

Nakon nekog vremena ipak je progovorila:

-Bojim se one bolesti - rekla je. - Strašno se bojim. Imam nekoga tko ne može bez mene.

On je, veli, odmah pomislio na starca i staricu iz bajke. Ili su to bili neki drugi starac i starica? Uglavnom, ustala je i vratila se sa šampanjskom čašom punom crnog vina. Legla je potrbuške, naslonila dno čaše na njegova prsa i rekla:

-Osim toga, zovem se Alesja, ne Laura.

I onda se počela raspitivati o njegovom životu. Interesiralo ju je gdje živi i je li oženjen. Rekao je da nije oženjen, ali da živi s djevojkom u kući kraj mora, na otoku Cresu. Lagao je. Tko zna što ga je tjeralo na to. Mogao je reći bilo što. Ipak, priznao je da mu je danas četrdeseti rođendan i da se osjeća usamljeno. To joj se svidjelo. Dopustila je da ju poljubi u usta. Međutim, interesirala ju je njegova djevojka, pa je morao zamisliti jednu od bivših. Opisivao je njihov zajednički život na otoku, to kako  odlazi u ribolov svojom plastičnom barkom i kako ona danima čita na terasi držeći noge na ogradi. Opisivao je i noge i ogradu, da sve bude uvjerljivije.

Alesjin interes za detalje iz njegovog života bio je čudan. Izgledalo je kao da su njegove riječi virusi koji ulaze u njenu glavu i tamo proizvode sliku u kojoj bi se htjela utopiti. Tako je to trajalo prilično dugo, a slika se slagala od sićušnih djelića kao što su branje pinjola u parku, udvoje, kad zalazi sunce; označavanje dupina koji će biti usvojeni; snimanje emisije o porodici bjeloglavih supova. U jednom trenutku, sjetivši se valjda zašto je ovdje, primila je njegov ud u usta. Gutala ga je polako i nježno, nekako prijateljski. On joj je, svjestan činjenice da se to mora odraditi, dopustio da liže. Zamišljao ju je ujutro, kako nasmijana i vesela donosi kolače svojim starim roditeljima,  a oni je nestrpljivo očekuju na velikom  prozoru starinske zgrade čija je fasada odavno izgubila boju. Ta je slika u njemu proizvodila bol, a bol je, nažalost, uzbuđivala.

Poslije, kad se vratila iz kupaonice, izgledala je posve drukčije. Voda je sprala šminku s lica i opustila kosu, pa je sada bila slična djevojčici. Nije joj moglo biti više od sedamanest godina. Kad bi se sada rastopila, pomislio je, ostali bi samo oni tužni zlatni kutnjaci.

Pred jutro, spremajući se na odlazak, rekla je:

-Oprosti što sam lagala! Ja lagunja.

Pružio joj je otvoreni novčanik i ona je izvadila novčanicu od sto maraka.

Zastao je, veli, trenutak, i dao joj sve devize koje je imao. Više od petsto maraka. Gledala ga je zabezeknuto, a onda se rasplakala. Stajala je tamo pred njim, držeći se jednom rukom za donji dio trbuha i ridala. Primio ju je za ruku i posjeo na krevet. Plakala je i dalje. Onda se digla i polagano, kao da hoda  po smrvljenom staklu, krenula prema kupaonici. Na izlasku, umivena, cmoknula je usnama kao da mu šalje pusicu i nestala.

Godinu dana kasnije, uoči njegovog rođendana, zazvonio je telefon u kancelariji Zelenog pokreta. Ženski glas iz slušalice  izgovorio je njegovo ime.

-Ja sam - rekao je.

-Ovdje Alesja - čuo je odnekud iz daljine - nazvala sam da ti čestitam rođendan.

Nije uspio saznati otkud zove niti išta drugo. Rekla mu je samo da je broj njegove kancelarije dobila od recepcionera kod koga su bili pohranjeni podaci svih sudionika kongresa.

-Nadam se da se ne ljutiš - rekla je i spustila slušalicu.

Bilo je to nešto posve iznenađujuće. Maloljetna kurva iz Ukrajine, za koju je mislio da ga je odavno zaboravila, zove i čestita mu rođendan. Svijet je posjedovao enormne rezerve nevjerojatnog. Kao da je odjednom zavladala velika toplina u kojoj bi se čovjek mogao lako rastopiti.

Zoran Ferić

(iz knjige Anđeo u ofsajdu koju uskoro objavljuje zagrebačka Naklada MD)