IRENA PIŠE KAO ANĐEO

Hrvatska spisateljica Irena Vrkljan koja je svojom ispovjednom prozom 'Svila, škare' osvojila nepodijeljene simpatije publike i kritike u različitim dijelovima svijeta, već tridesetak godina živi na dvije adrese: jednoj berlinskoj i drugoj zagrebačkoj. Iako je prešućena u najnovijem 'Leksikonu hrvatske književnosti', njene proze sve češće su predmet znanstvenih radova i magistarskih teza, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Ovih dana u Zagrebu će se pojaviti Irenin roman 'Posljednje putovanje u Beč'.

S geopolitičkim potresima koji su se dogodili u jugoistočnom dijelu Europe, mijenjao se razmjerno brzo i književni krajolik. Nisu brisani samo nekadašnji politički idoli i promovirani novi, nego je isto tako uspostavljana drukčija hijerarhija unutar estetskog i književnog polja. U svemu tome nezaobilazna je i gotovo egzemplarna sudbina spisateljice Irene Vrkljan. Mlađi naraštaji koji su imali taj peh da čitaju udžbenike koji su smišljani u pregrijanim nacionalističkim glavama, o toj gospođi znaju malo ili praktički ništa. Jer njezin put sve je prije nego pravocrtan ili primjeren ključu koji je posljednjih godina u Hrvatskoj otvarao sva vrata.
Irena Vrkljan rodila se 1930. u Beogradu. U istom gradu prije gotovo pola stoljeća objavila je prvu zbirku stihova pod naslovom Krik je samo tišina. Osnovnu školu polazila je u Beogradu, Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Berlinu je studirala filmsku režiju. Osim što je književnica s dvadesetak samostalnih naslova, radila je u studijima crtanoga filma te kao urednica na zagrebačkoj televiziji. Pisala je i piše radio-drame, eseje i likovne kritike. U tandemu sa Zvonimirom Golobom prevela je svojedobno tridesetak romana s njemačkog jezika. U prvoj fazi svoga književnoga rada iskazala se uglavnom kao poetesa. Prijelomnu točku u njenom opusu označila je ispovijedna proza Svila, škare (tiskana prvi put 1984.) s kojim je trasirala nove putove i potvrdila se kao jedan od najvećih inovatora u hrvatskoj književnosti. Više od 30 godina Irena živi u Berlinu sa svojim suprugom, njemačkim piscem Bennom Meyerom - Wehlackom, iako svake godine nekoliko mjeseci provode i u Zagrebu. U ovoj prilici teško je zaobići činjenicu da je Irena zaobiđena ili naprosto prešućena u Leksikonu hrvatske književnosti, objavljenom 1998. u nakladi zagrebačkog Naprijeda. S druge strane, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu javlja se sve više postdiplomanata koji za teme svojih znanstvenih radova biraju prozu Irene Vrkljan. U Njemačkoj, njezine su knjige također bile predmetom nekoliko magistarskih teza. Proza Svila, škare tiskana je u Italiji u Edizione Hefti, a prošle godine objavljena je i u SAD-u u nakladi od 4 tisuće primjeraka.
Njenoj američkoj prevoditeljici Sibelan Forrester javio se elektronskom poštom neki oduševljeni čitatelj i konstatirao da je Irena najbolja autorica iz Istočne Europe i da piše kao anđeo. U Hrvatskoj se zaobilazi spisateljica koja dobiva takve komplimente i o kojoj su pohvalno svjedočili Karl-Markus Gauss, Ilma Rakusa, Katharina Raabe i mnogi drugi. Za utjehu, treba spomenuti da će se ovih dana u nakladi zagrebačkog Znanja pojaviti Irenin roman Posljednje putovanje u Beč, izvorno pisan na njemačkom jeziku. Donekle je neočekivan podatak da se Irena u tom romanu priklonila kriminalističkom žanru. I njen boravak u Zagrebu, kada je nastao ovaj razgovor, kao da je objavljen tajanstvenim dahom krimića. Jer u Zagrebu i u Berlinu Irena živi izvan svijeta bučnog spektakla i medijskog hvastanja, koji s njom i njezinom literaturom nemaju mnogo zajedničkog.

U svojim prozama svjedočite o dvostrukim bićima i dvostrukim mjestima. Jednako tako, moglo bi se reći da ste vi i vaš suprug Benno Meyer - Wehlack dvostruka bića: živite u Berlinu i u Zagrebu, pišete na njemačkom i hrvatskom jeziku, bavite se prevođenjem. Koliko je ta dvostrukost stimulativna? Ili možda destimulativna?

Dvostrukost je nešto što me uvijek nanovo podsjeća na obilježja vremena. To je nestabilnost tla na kojem stojimo, jer ovo stoljeće je za mene, kao i za mnoge naše sugrađane, stoljeće migracija. Dvostrukost nije uvijek lako živjeti, ali to je moja stvarnost. I ovdje i ondje, u Zagrebu i u Berlinu. Odstojanje oštri pogled, zbližava i istovremeno udaljuje. U toj napetosti, rukopisi nastoje na nekom obliku zbližavanja. Možda to zvuči kao utopija, možda to i ne može uspjeti, no pokušaj dvostrukog života za takvu vrstu literature znači nešto vrlo važno. Ona bi htjela odgovoriti i na pitanja o sudbini mnogih emigranata, svih onih koji žive između: između dvije zemlje, dva jezika, dva podneblja. Između jučer i danas. Uključujući također povijest svih onih prije nas, koji su morali ili su htjeli napustiti rodni kraj. Ja volim to nesigurno tlo. Strana mi je izvjesnost jednoznačnih odgovora, a to znači da prihvaćam stimulativnost i destimulativnost takve situacije.

Vaša poezija i proza zrače prije svega osjećajem osamljenosti, pa i nepripadnosti. Ti osjećaji na svoj su način u koliziji s kolektivističkim ludilom koje je u posljednjem desetljeću blokiralo Hrvatsku. Kako ste na tu novu provalu starih balkanskih nacionalizama, i atavizama, gledali iz vaše berlinske vizure?

S boli, previše boli, s obzirom da sam uvijek bila skeptična spram zloupotrebe svih ljubavi (ljubavi pod navodnim znacima) koje isključuju ili zaboravljaju onog drugog. Sve me je to iznenadilo i jako pogodilo. Možda upravo zato što sam bila daleko. Zapanjila me žilavost ideja za koje sam mislila da su zauvijek prevladane. Ostala sam bez riječi! Nisam znala odgovoriti, nisam mogla pisati. Ali dvojnost nije isto što i nepripadnost. Vezana sam za ljude u ovoj sredini, za grad s nekadašnjim nježnim i žalosnim suputnicima, za poeziju, sjećanja na djetinjstvo i mladost, boju neba i boju ove kiše.
Dakle, vezana sam za sve ono što je život. Uvijek mi je bio stran folklorni izraz te ljubavi. Po svojoj prirodi, sklona sam drukčijoj vrsti prisnosti i topline. Lijepo je kad mi jedna čitateljica iz daleke Amerike piše da nakon čitanja Svile, škare prati sve vijesti o nama i otad mi šalje izvještaje o tome kakvo je vrijeme u Zagrebu i kolika je temperatura zraka. Takvi su odjeci jači od svakog partikularnog ili euforičnog nacionalizma.

U vašim knjigama izgradili ste dirljiv, gotovo familijarni odnos spram Waltera Benjamina. Koji je tome razlog? Njegovo berlinsko dječaštvo koje je i sam detaljno opisao? Njegova pesimistična vizija povijesti utjelovljena u Kleeovu platnu Angelus Novus ili njegova tragična sudbina, koju je svojevoljno okončao u mjestu Port-Bou?

Za vrijeme studentskih nemira u Berlinu, kad je Walter Benjamin ponovo bio otkriven, postao je on za mene neka vrsta zvijezde stajaćice, oko koje sam odjednom mogla slagati sve svoje misli i osjećaje. Razlog? Njegovi tekstovi, kao što su Zima, Blumeshof 12, Prosjak, zatim kratke proze, eseji o umjetnosti, Parizu 19. stoljeća, ali naravno i njegova sudbina apatrida, bijeg u Pariz, osama, bolest, oskudica i uzaludni pokušaj spašavanja preko visokih Pirineja.
Benjamin je za mene bio i ostao izrazom za 20. stoljeće. Bio je lucidni prorok budućnosti; bio je zaboravljen, neshvaćen i ponovo otkriven, kao i njegov anđeo povijesti. Dakako, prekasno. Ali ni to nije bilo slučajno. Osobe takve osjetljivosti i pronicljivosti često su prerano na ovome svijetu. Ali njihova misaona prodornost, kao i njihove zablude, utješno su nasljedstvo budućim naraštajima. On je otvorio taj prozor prema ruševinama koje nas čekaju. Hannah Arendt u svom eseju o Benjaminu citira njegovu rečenicu iz teksta o Kafki: "Nada nam je data samo zbog beznadnika".

U vašim knjigama, ali i u vašem berlinskom okolišu, nalaze se osobe apatridske kobi, kao što su Claudio Lange, Bora Ćosić i mnogi drugi. Ne bi se reklo da je tu Benjamin nekakva iznimka! To su osobe sans nationalité, koje imaju svoj identitet i duhovnu legitimaciju, ali im je daleko vezivanje za kolektivističke ideje. Bilo bi dobro da to komentirate, s obzirom na fatalna iskustva iz dalje i bliže prošlosti.

Prava je ljubav uvijek kritična. Slijepa ljubav vodi u nesreću. Moji apatridi bili su mi prijatelji i dugogodišnji sugovornici. Claudio Lange, slikar, doktor filozofije i pisac. On me je naučio onoj vrsti slobode koja leži u pokušaju da se živi sa što manje kompromisa. I, naravno, učio me prihvaćanju cijene takvog života. To je za mene isto tako značio Benno. Upitno je u kojoj je to mjeri zbilja nekakvo odricanje. Možda samo neki otpor spram moći ili želja za anonimnošću. Ali neku vrstu pobune protiv bilo kojeg tržišta, nacionalnog ili komercijalnog, to su ti prijatelji živjeli. Mene već dugo ne zanimaju oni koji su sigurni da je ono što apodiktički tvrde zaista i jedino tako. Obnarodovanje istine po svaku cijenu, isključivost, ona od ničeg ometana sigurnost - to je nešto za druge i ne pripada iskustvu apatrida. A ja naprosto volim sve te istraživače duha, lude i sanjare. Oni mi pomažu da preživim.

U knjizi Dora, ove jeseni kažete otprilike: sve veliko je u malom. Čini mi se da bi ta rečenica mogla stajati kao lozinka vaše ukupne umjetnosti. Ako postoji komorna muzika (uostalom, sjetimo se Joycea!), isto tako moglo bi se zaključiti da postoji komorna književnost i da ste vi jedan od njenih protagonista?

Slažem se. I ne bih tome više ništa dodala.

Iako ste hrvatska spisateljica, neke proze napisali ste najprije na njemačkom jeziku. Ta dvostrukost vodila je gotovo zakonito prema sudbini jedne takve poetese kao što je Marina Cvetajeva, koja je tvrdila da u njoj ima mnogo rijeka ali da je njena glavna rijeka Rajna. Taj fenomen važan je zbog toga što je literatura mnogih pisaca neodvojiva od ideje nacije i nacionalnog jezika. S druge strane, Milan Kundera i Vera Linhartova, češki autori koji danas pišu na francuskom, pokazuju da pisac može naći novu domovinu, ali da se isto tako može izvući iz ljušture matičnog jezika. Kako vi gledate na to?

To je slojevito pitanje i sigurno svaki pisac ima neki drugi odgovor. Recimo, Nabokov. Za njega su kritičari zaključili da piše engleskim koji je nov i bitno drukčiji od onog ostale engleske literature. Ja sam također odrasla na dvojezičnom kolosjeku. Kad pišem na njemačkom, ipak pišem i kao strankinja, s osjećajima i mislima jedne sredine koja je mala i drukčija od one njemačke. Ali to me istodobno privlači: izraziti na drugom jeziku nešto što je možda pomalo i strano fakturi njemačke rečenice, što je drukčije u izrazu i gledanju na stvari. Mnoge čitatelje upravo zbog toga privlače takve knjige. Moglo bi se možda reći da je domovina u srcu. I ono kuca brže ili sporije, ovisno o tom gdje se nalazimo, ono određuje ritam rečenica kao i slijed misli, obrise slika, a ti su otkucaji, već iz biografskih razloga, otkucaji lokalnog podneblja. Čak i na njemačkom.

Ne znam koliko je uputno pozivati se na vlastite tekstove, ali u pogovoru za Berlinski rukopis, objavljen 1988. godine, vašu književnost nazvao sam katakombnom. Je li ona uistinu takva, katakombna?

Moglo bi se to tako reći. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog želje da se upustim u ono što se nalazi ispod prve, varljive površine. Uvijek me je to privlačilo. Takvo što ne mogu naći u udžbenicima ili umjetničkim antologijama. U tim katakombama žive toliki zaboravljeni pisci i slikari, tolike čudne sudbine tu pružaju svoje krhke žile ili glas koji se jedva čuje. Taj koloplet života ispod površine, ti udesi, to mi je blisko. Oduvijek sam bila sumnjičava spram vrednovanja vremena. Nije rijetkost da nekog nalazimo tek nakon njegove smrti. Uvijek mislim na to: povijest je puna njihovih imena, želim to preduhitriti, naći ih još za života. Ali - takva je logika slave - oni žive u katakombama.

Kako biste sami odredili vaše knjige? Kao biografije, autobiografije ili naprosto kao ispovijedne proze? U vezi s autobiografijom Barthes je konstatirao da govori o sebi kao da je manje ili više mrtav. A i u vašim prozama uočljiva je tanatografijska crta.

Ja bih ih ipak zvala biografijama. Po porivu su to tekstovi o drugima. Naravno, viđeni mojim pogledom, mojim bićem. Sviđa mi se ono što kaže Barthes. Ali ne mislim da je takav i moj postupak. Ili toga nisam svjesna. Još sam živa i još pišem!

Nadam se da to neće zvučati kao indiskrecija, ali stječe se dojam da vi i Benno Meyer - Wehlack niste samo bračni nego i autorski tandem. Onaj minimalistički postupak, privid hladnoće i osjećaj za svetost koja prebiva u svakoj stvari, jednako je karakterističan za vaše i Bennove knjige. Je li to u skladu s onom glasovitom, opet barthesovskom tezom da pisati znači postajati drugim?

Naš je život dug i neprekidan razgovor o svijetu, o nama i o umjetnosti. To što pišemo vrlo je različito, ali i vrlo srodno. I to nije kontradiktorno. Mislim da je srodnost više u pristupu, a ne u izrazu, u pristupu ljudima i tokovima vremena. Naši tekstovi rastu možda iz tih već spomenutih katakombi. Benno život promatra mnogo mirnije, mudrije, on mu dopušta i ljubav i nepravdu. Ja sam u svemu mnogo nestrpljivija. Zbog toga toliko i cijenim to što on piše, to čudno, potpuno odsustvo taštine ili bilo koje velike geste.

Koliko se sjećam, posljednji Wendersov film koji sam gledao bila je Priča iz Lisabona. Život kao vječno putovanje od jedne do druge točke, osjećaj izglobljenosti, praćen statičnim kadrovima i svojevrsnim asketizmom, podjednako je uočljiv u Wendersovim filmovima i vašim knjigama. Uostalom, ni vaša iskustva s vizualnim medijima, osobito televizijom, nisu mala?

Više godina snimala sam dokumentarne filmove, uvijek sam fotografirala i već od rane mladosti pratila likovne umjetnosti. Sve te slike sigurno su našle mjesto i u mom pisanju. Jednako tako kao i neka vrsta montažnog slijeda, kontrapunktiranje, sraz običnog i neobičnog, kao kod kolaža. Slika i misao, čulno i apstraktno, kontrasti, kao u nekom crnobijelom filmu.

Za koji dan izdavačka kuća Znanje iz Zagreba objavit će vaš roman Posljednje putovanje u Beč. Da se legitimirate novom knjigom, nije nikakvo čudo. Ali nevjerojatan je donekle podatak da se legitimirate krimićem. Vrijeme predrasuda vezanih za krimić svakako je iza nas, no što vas je nagnalo da se, poslije svega, prikloniste tom žanru? Dakako, nitko ne može pobjeći od samoga sebe, pa i vaš Sherlock Holmes, odnosno inspektor Leo, mrzi kompjutore...

Nekako u ljeto 1999. godine, nakon duge faze nepisanja, htjela sam se udaljiti od života oko mene, od Berlina. Htjela sam pobjeći od svih naših problema. I od nesreće. Već dugo sam željela napisati krimić. Tu je još bio Beč, i smrt moje tete, koja je od 1914. godina živjela u jednom te istom stanu u Burggasse. Dok sam sređivala njene papire, njen život pohranjen u pismima, dnevnicima i fotografijama, naišla sam na neke detalje, na nešto što nisam znala i o čemu se u obitelji nikada nije govorilo. I onda sam pomislila, što bi bilo da sam našla neku strogo čuvanu tajnu, njenu ili od moje majke? I što bi se dogodilo osobi koja je to našla i koja kreće u potragu za razrješenjem tajne? Tako se rodila ideja za krimić, a inspektor Leo voli također tu staru, zapuštenu ulicu, te osamljene žene u stanovima s trošnim pokućstvom s početka stoljeća.
No, inspektor Leo, kao ni ja, ne mrzi kompjutore. On je samo nespretan, kao i ja, u pristupu tim novim aparatima i to mu zato predstavlja veći problem nego što bi to bilo potrebno.

Poslije svih mogućih potresa, ratova i euforija, Hrvatska je ujedinjena. I umorna. I Njemačka je isto tako ujedinjena i umorna. Kako vi kroz dvostruku dioptriju gledate na zbivanja u vašim dvjema domovinama?

Da, moglo bi se govoriti o umoru. Samo, razlozi za taj umor su različiti. Nas pritišću siromaštvo, dugovi, veliki socijalni problemi. Osim toga, mi smo mali. Njemačku nikada nisam osjećala kao domovinu. Možda je to nepravedno, dugo živim tamo, našla sam ondje krug prijatelja i čitatelja. Ali mnogo toga ostalo mi je strano i to se neće promijeniti. Samo književnost, ta velika domovina, ne poznaje granica. Ujedinjenje dvije bivše Njemačke probudilo je novu ksenofobiju. A to znači: za sve su krivi oni drugi. To me jako pogađa. Istok je nezadovoljan jer nije dovoljno brzo postao Zapad. S druge strane, Zapad je nezadovoljan što mu zbog pomoći istočnoj braći ne ide najbolje. Ali sve su to još problemi iznad razine bijede i oskudice. Zato mi to jadikovanje nije ugodno, jer sve su to ipak brige jedne vrlo bogate zemlje.
Osim toga, globalizacija i koncentracija kapitala donose za kulturu vrlo velike promjene. Svime je ovladalo tržište, a trendovi su samo bestseleri i spektakli. Ono što je tiho ostaje u sjeni. Ali ponavljam, Njemačka je bogata, mene zanima Hrvatska i mogućnost da riješimo naše probleme. Mi nemamo nekog bogatog brata, sve je isključivo u našim rukama. Potrebno nam je strpljenje i nadam se da ćemo ga imati. Ovdje sam, i uvijek kad sam ovdje, osjećam sve oko sebe kao svoju stvarnost.