SLAVONSKI BLUESMAN
Goran Bare

Kad si blueser onda to radiš do smrti, a kad si rocker onda se voziš u bijesnom automobilu, okružen si trebama, znaš ono, sex, drugs and rock&roll. Ja sebe danas ne smatram rockerom nego hrvatskom inačicom bluesmana.

S Baretom sam, povodom izlaska njegovog novog albuma Izgubljen i nađen, dogovorio susret u Utrinskom kafiću Dugi, u subotu 10. ožujka poslijepodne, dan uoči njegovog nastupa s jazz zafrkantima Folkestrom. Došetao je u dugom kožnom kaputu, sjeo i naručio čaj. Ja sam pio pivo.

KLINČEK STOJI POD OBLOKOM

Danas u Hrvatskoj ima sve više kantautora (a gdje su oni pravi ? op. u.), od Graše do Zečića i Gibonnija. Je li kantautor samo čovjek koji pjeva svoje pjesme ili bi to trebalo značiti i nešto više?

Pa to valjda to znači, ja ne znam. Kanta - autor, to je autor koji pjeva vjerojatno. Šta ja znam, ja ne znam ni šta je to, a nisam ni razmišlj'o o tome. Došao sam do zaključka da tuđe pjesme mogu pjevati, ali u Hrvatskoj nema autora čiju bi pjesmu otpjevao, a engleski razumijem kad mi netko priča ali ne znam ga pjevat'. Dobro, znam tu i tamo neku rečenicu složit' ako je potrebno i kad ga slušam kod kuće znam o čemu pjevač pjeva ali kad sam nastupao kao gost Plave trave zaborava s jednom pjesmom Dwight Yoakhama toliko sam se trudio da to što pravilnije izvedem da sam zapravo ukenjo cijelu stvar. A sad Zečić, Grašo... ljudi rade svoje pjesmice i pjevaju. Ja sebe ne smatram tom vrstom kantautora nego čovjekom koji je primoran da bude kantautor. Kad sam bio u Majkama pisao sam sve tekstove a nekad i muziku. I sad ti ja donesem pjesmu na probu a momke uopće ne interesira tekst, kao Nema veze o čem ti Bare pjevaš samo da mi udaramo po gitarama. Ali kad im donesem i tekst i glazbu onda kažu nije to to, to bi trebalo malo ovako, malo onako... Onda sam vidio da ne mogu svoje pjesme plasirati jer je to band. Znam da su mi pjesme dobre ali u bandu ipak postoji neko zajedništvo, pjesma je dobra tek ako svi odluče dobra. Tako sam došao do zaključka da mi Majke više ne mogu pružiti muziku kakva mi se sviđa i bio sam prisiljen okupiti novi band, grupu Plaćenici. Ja sam sad Goran Bare i grupa Plaćenici. Nisam samo Goran Bare, jer tu je i band.

Tko je zapravo okupio Plaćenike?

Pa, ja sam ih okupio. Pazi, to ti je ovako išlo. O.K. Davor Rodik, član Plave trave zaborava bio je suradnik Majki na albumima Put do srca sunca i Vrijeme je da se krene. Tu smo se upoznali i našli zajednički jezik, on je u country vodama i voli taj južnjački rock. Ostale momke sam upoznao na Porinu 1998. u Makarskoj. Oni su svi govorili O.K., super, to se mora napraviti ali nisam vjerovao da misle ozbiljno. Mislio sam da to govore iz pristojnosti, kao Bare je ionako pijan, jer u to sam vrijeme i bio pijan. Samo da napomenem čitateljima da sam već čist, što znači nisam alkoholičar a ne daj Bože narkoman, od sedmog mjeseca 1998, znači dvije i po godine. Kad je došlo vrijeme za snimanje, rekao sam Rodiku haj'mo to napravit', ako treba ja ću svirat' gitaru, ako momci neće, snimit ću album sam kao što sam snimio Haligali Halida. Međutim svi su se pojavili i ja sam se iznenadio. Nitko me nije smatrao pijanom budalom. Rekli su mi: Došli smo da s tobom uživamo u stvaranju i zajedničkom muziciranju. I onda smo u Sax klub dofurali opremu, miksete, napravili improvizirani studio, to ruknuli uživo, prebacili na diskove i to je to.

Što misliš o Johnny Štuliću?

Poštujem ga kao autora i kao osobu iako nikad nisam slušao Azru. Poštujem ga, što ne znači da ga slušam. Meni se to još kao klincu, kad se Azra pojavila s prvim albumom i svi su bili ludi za njima, nije sviđalo. Imao je dobrih pjesama baš na prvom albumu i na onom duplom Filigranski pločnici. Bez foliranja, mislim da bi se moglo jedno deset Štulićevih pjesama nagurat' na jedan album ali da to radi zaista dobar producent. Jer, prvi album je uništen produkcijski, a i ostali. Najviše me kod njega smetalo to što se nije baš trudio oko produkcije. Kasnije je odletio u neke vode koje uopće nisam razumio. Recimo onaj album Fazani lete i ne padaju nisam uopće razumio. Kažem ti, prva dva albuma su mi O.K., a ovo ostalo nisam razumio. Ne mogu reći da mi se ne sviđa nego jednostavno nisam razumio te tekstove. Jedina pjesma iz tog perioda koju sam razumio je bila Klinček stoji pod oblokom, a ove kasnije Balkanske rapsodije nisam.

POSOLJENI ZRAK

Koga od kolega glazbenika cijeniš i s kim se eventualno družiš?

Koga cijenim? Možda će se ljudi iznenaditi ali cijenim recimo Gibonnija. Nije da kupujem njegove albume ali njegova pjesma Posoljeni zrak jedna je od najboljih koje sam čuo u posljednjem desetljeću. Sviđa mi se tekstualno a i muzički. Cijenim ga zato što ipak taj mainstream drži na nekom nivou. Ma, zapravo u Hrvatskoj osim Gibonnija, koji je super, ni ne postoji mainstream. Sve ostalo je otišlo tko zna kamo. A od rock grupa? Ne znam da li su Gustafi rock grupa ali oni su mi cool. Oni rade nešto slično ovome šta ja sad radim, samo još otkačenije. Dobri su mi i ovi klinci iz Splita.

Beat fleet?

Tako je. Iako su još mladi ali obećavaju, jako obećavaju. Oni su budućnost, i to svijetla budućnost za mene. Eto to je to od domaćih otprilike.

S kim se od kolega znaš iz SR Jugoslavije i bi li tamo nastupao?

Bih, zašto ne, nastup'o bih ja i u Albaniji. Nemam takvih predrasuda. Prije nisam htio nastupati u SRJ, iako smo imali pozive, zato što je predsjednik te zemlje bio Slobodan Milošević. Sad kad je Slobo otiš'o vrlo rado, vrlo rado. Cijeli Električni orgazam su mi jako dobri prijatelji, cijeli Partibrejkersi su mi jako dobri prijatelji, Manzanera ne znam je li živ još. Orgazam, Partibrejkersi, to su dečki s kojima smo se nalazili u Sloveniji dok je bio rat. To ne pričam zato jer se sad smije nego sam to i prije govorio. Uvijek smo popričali a razgovarao sam i s nekim beogradskim intelektualcima koji su bili u Ljubljani, pa i s rock kritičarima. Sve u svemu ostali smo prijatelji i cijenim ih kao ljude jer sam razgovarao s njima. Oni su ostali isti, to kolektivno ludilo nije utjecalo na njih. Odnosno, utjecalo je tako da nemaju para, jedva žive, neki su se razboljeli... Čavke je umro. Tamo je jako loše stanje. Vjerujem da ću uskoro otići tamo s Plaćenicima. Pričali su mi ljudi da su Majke još za vrijeme rata u Beogradu bili jako cijenjen band. Po nekim istraživanjima je u Srbiji prodano između dvadeset i dvadeset i pet tisuća naših pirata. Uz Magazin i Azru smo bili među najtraženijim bandovima i to se šibalo u kafićima.

Većina tvojih tekstova su osobne ispovijedi. Tek su poneki i društveno angažirani. Čini mi se da je u tom smislu na albumu učinjen pomak, a naročito s pjesmom Neka se čudo desi. Kako je nastala ta pjesma?

Pjesma Neka se čudo desi je upućena mladim ljudima koji traže neki ideal a ne mogu ga pronać' i onda neki zaglibe u kriminal a neki odu totalno desno pa postanu neki skinheadsi. Pokušao sam to reći izravno, ali nisam reper pa ne mogu.

Pa, dosta je izravno.

Ma da, ali ovi hip-hoperi pričaju pa im je lakše, ja pjevam i ne mogu tako lako. Htio sam im reći da pokušaju naći sebe. Znam da je teško, nema love i sve, jer sam isto takav kao klinac bio. Ali nije sve u lovi. Ne treba razmišljati kratkoročno. Poruka je jednostavna, pronađite se i ne daj bože da radite zla kao što je dilanje droge i takve stvari. To će im se osvetit'. Živi brzo umri mlad, jeb'o to, to je kurac od ovce. A s onim o Isusu i Isusovoj majci sam obrij'o ona pojavljivanja Gospe. Bolje bi bilo da crkva sagradi par stanova nego te njihove zgradurine, a ako je nekom do molitve i mise, misa se može napravit' tu pod ovim čempresom. Neka se fratri u tom Širokom Brijegu sjete svoga Svetog Franje i razmisle o tim stvarima.

BUDI PONOSAN

Možeš li prokomentirati svoj nastup na Baloonu 2 i onaj prekid pjesme Vrijeme je da se krene?

Išlo je to ovako. Cijeli nastup na Baloonu je bio podređen grupi Time i tom Baloon orkestru, a mom su bandu rekli: Namjestit ćemo vam zvuk za vrijeme svirke. Dogovorili smo se da ćemo sprašit' prvu pjesmu pa onda idemo na Vrijeme je da se krene jer je takav bio dogovor koji nisam mogao izbjeć'. Svim silama sam se trudio da ne nastupam ali je čovjek koji je to organizirao bio jako uporan. Na potpisivanju CD-a u trgovini Croatia Records bio je stalno oko nas. Razgovarao je sa svim glazbenicima i sa mnom i s menadžerom i stalno nas je natez'o da sviramo. Uvjet za nastup na Baloonu je bio da odsviraš jednu tuđu pjesmu i jednu svoju. Ja sam rek'o da neću nikakvu pjesmu na engleskom svirat' zato što ne znam pjevati na engleskom i ne želim oskrnavljivati pjesme koje su mi svete, a od domaćih nemam čiju pjesmu svirat'. Onda je on predložio da sviramo nešto od Majki. Rekli smo O.K. svirat ćemo Vrijeme je da se krene iako mi je te pjesme već na vrh glave. Uvježbali smo fantastičnu harmoniju na refrenu i na tonskoj probi je to nekako išlo, ali na nastupu sam čim sam došao na binu vidio da nešto nije u redu. Zato je i došlo do onog malog nesporazuma u tekstu. Zaboravio sam tekst jer sam slušao oko sebe i mislio: Šta je ovo, jebo te? E, da morali smo imati i gosta. I gost se mor'o imat'. Pozvali smo Tinu iz Parnog Valjka jer je ona žena koja zna pjevat'. Ima dobar glas, poštujem je i sve je to u redu. Ona je svoje odradila, završili smo prvu pjesmu i krenuli na Vrijeme je da se krene, ali kad je krenula ta harmonija, kad sam čuo taj užas od zvuka rekao sam: Uuu, čekaj malo. Dečki su znali da ću ih zaustaviti ako nešto ne bude u redu. Zaustavio sam ih i rek'o: Kruno nego da mi plesnemo "Budi ponosan", pošto je to jako poznata pjesma a i poslije takvih trauma ti dobro dođe urlanje i bijes. Kruno Levačić je krenuo, to smo razvalili i nekako spasili nastup.

Novi album je dobro otpjevan. U odnosu na Majke tu je učinjen dosta velik pomak?

To je zato jer sam sam radio glazbu. Da ljudi ne misle da sam ja učio pjevat. Ja oduvijek znam pjevat. Samo što neke pjesme Majki nisu podrazumijevale pjevanje nego jednostavno izvikivanje. Hajde ti pjevaj Zbunjen i ošamućen. Da mi se netko smije? Buraz, to se pjeva do daske i da rušiš zgradu. To sam prerastao. Ja sam se zakačio na blues još tamo sredinom osamdesetih godina gledajući emisiju Willie Dixon i nova generacija Čikago blues glazbenika. Willie je bio glavna zvijezda, a s njim su klinci svirali. Izašao je zadnji, na štakama je došao do mikrofona, a znaš njegovo lice... kad mu vidiš lice ne treba ni pjevat'. Zapjevao je meni omiljenu pjesmu I'm the blues i to kad sam čuo ja sam rek'o: Buraz, ne postoji ništa na ovom svijetu što može izazvat' ovakav osjećaj. Znači, još sam kao klinac puk'o na blues ali prije su drugi ljudi radili glazbu i nisu je radili za moj glas. Sad sam ja radio glazbu iz svog tonaliteta i zato sam tako i otpjev'o.

RIPPEROVA GREŠKA

Možeš li prokomentirati snimanje koncertnog albuma Pipsa u zagrebačkom KSET-u kad je Ripper prekinuo koncert zato jer mu je neki tip dobacivao iz publike. Imaš li ti negativnih iskustava s publikom?

Imam kako ne bih imao. Uvijek se nađe netko tko ti, ili zato što je pijan ili zato što te ne voli, nešto dobacuje, pogotovo u ovim ruralnijim krajevima. Svi komadi u tom gradiću se pale na tebe i onda je njima krivo pa te psuju, viču, urlaju i tako to, ali ja sam znao s tim dečkima izać' na kraj. Uvijek bi ih nekako riječima smirio. Nikad se nisam potuk'o na koncertu. Dobro, jednom sam udario čovjeka glavom ali tad sam bio u potpuno nesvjesnom stanju pa si to nekako mogu oprostiti, Killmister iz Majki je isto jednom udario čovjeka, istukao ga. To su bili rani dani Majki. Sad uvijek riječima skuliram tipa ili se uopće ne obazirem na njega. Ja sam na bini, on je platio kartu i može mi vikat' što hoće. Na meni je kako ću to riješiti. Ako sam čiča ja ću to riješit, ako nisam neću. Sjećam se nekad među kritičarima omiljene grupe Regoč čiji je pjevač pjevao gol i klinci su ga se bojali. Mislili su da je lud. Bili su nam jednom predgrupa u Kopru i on je pjevao tako gol kad je jedna mlada djevojka došla do bine, uhvatila ga za jaja, stisnula nekoliko puta i pustila ga. Frajer više nije A rek'o. Eto, toliko o nekim tako mrcinama. Ripper je napravio veliku pogrešku, a mislim da on to i sam zna. Možda i ne zna, ne znam, a i zabole me, što ono Srbi kažu. On je to mogao riješiti jednom rečenicom: Braco, ti nikad ne možeš raditi ovo što ja radim a ja uvijek mogu radit' to što ti radiš, uvijek mogu doć' dolje i vikat' tebi da si peder, i dobio bi jako velik aplauz, a ne silazit' se tući s njim, a onda još izbaciti iz dvorane dečka koji je platio kartu. To jednostavno ne ide.

U kakvom si odnosu s članovima Majki danas i što oni rade?

Čuj, pokušao sam ostati u dobrim odnosima ali izgleda da ne ide. Nazvao sam Killmistera ali kad ti čovjek jedva jedvice odgovara i samo što ti ne kaže koji me kurac zoveš onda kažeš O.K., neću te uznemiravati, budi siguran, i ne zoveš ga više. S bubnjarem Tomasom, koji je s Majkama doduše snimio samo jedan singl, ostao sam u najboljim odnosima. Od originalnih Majki sam u jako dobrim odnosima s Ivicom Dusparom. On je bio zaređen u Hare Krišna hramu a ja sam bio težak narkoman. Bili smo dvije krajnosti koje se ne podnose, tako da deset godina nismo ni razgovarali. On je sad shvatio da je i njegovo bivanje u Hare Krišna hramu bilo nešto slično kao džank. Morao je po nekim zakonima živjeti i kao ni ja nije bio slobodan. Kad se od toga odviknuo i nazvao me ja sam bio jako sretan. Ispričao sam mu se zbog svega ružnog što sam govorio o njemu, a i on meni i danas smo jako dobri frendovi. Možda na slijedećem albumu dođe do neke suradnje između mene i Duspare koji je sad vođa grupe Matchless gift. On je originalna Majka iz '84 i njim sam jako cool. Korozija je u Bostonu, s njim se ne mogu čut', a s ostalima nažalost nemam nikakve kontakte. Ja sam njima čak i rekao Dečki, bilo bi dobro da vi ostanete, nađite si pjevača, evo vam i ime. Mislim, to ipak nešto znači, znaš, nije bitno tko pjeva ali Majke nastupaju. Pitaj bilo koga na ulici: Tko je onaj dečko tamo?, i neće ti reć' to je Bare, nego to je onaj iz Majki. Mogli, su ali izgleda da nemaju ni volje ni jaja za takve stvari.

EARL I DYLAN

Što si htio biti kao klinac?

Vozač traktora. Ne znam zašto, ali traktor me fascinirao kad sam ga prvi put vidio, kao i sva ta velika vozila kao recimo buldožeri, bageri i te stvari. Htio sam biti vozač traktora ili barem bagera, jaružala kako se to kaže danas u Hrvatskoj. Negdje od svoje dvanaeste godine sam htio biti bubnjar u rock sastavu. Jako me privlačio bubanj i čak smo imali i band u kojem sam svir'o bubanj. Nitko nije htio pjevat' i onda sam se ja primio toga i tako sam ost'o pjevač.

Kako trenutno financijski stojiš?

Pa kao i svi ljudi koji rade u nekoj hrvatskoj tvornici Znači, nemam novaca u banci, dobivam mjesečno novce kao polog za ovaj album. Već sam ih potrošio ali ne tužim se, meni novci ne znače puno. Bitno mi je da sam sretan a trenutno sam jako sretan, zaljubljen sam, imam prekrasnu ženu i već zato što nam je tako lijepo zajedno, ne razmišljam o novcu. O tome razmišlja moj menadžer. Imam svaki dan za pojest', mogu si tu i tamo kupiti garderobu. Automobil nemam, stan nemam, podstanar sam ovdje u Utrinama, moj sin je kod moje majke u Vinkovcima. Njemu isto pošaljem lovu. Govorim o sadašnjem trenutku. U vrijeme između '95 i '98 kad su Majke bile na vrhuncu imao sam brdo love ali sam i trošio. Treba svaki mjesec platit' stan tisuću maraka pa poslati svom djetetu petsto maraka, to ti je već tisuću i petsto, a i sam znaš kol'ko je još potrebno za život. Nisam imao plaćeni koncert već šest, sedam mjeseci tako da mi se ušteđevina malo istopila ali za mjesec dana počinje turnejica pa ćemo opet lijepo živjet'.

Kako se danas živi u Vinkovcima?

Nemam pojma. Odem tamo samo radi djeteta i kad imam vremena budem stalno s njim. On je jako ponosan na mene i ako mu neko kaže da sam loš pjevač jako se naljuti na njega. Voli me i ja volim njega. Vidiš, kad mu telefoniram ovako ga pogledam (pokazuje fotografiju djeteta s mobitelom u ruci). Ja sam sretan čovjek. Oslobodio sam se droge, oslobodio sam se alkohola, oslobodio sam se kočnica. Prije sam mislio da je droga stvar koja jako inspirira čovjeka i tek sam sad provalio koliko me kočila u stvaralačkom radu. To sam primijetio i kod nekih drugih ljudi. Recimo Steve Earl, koji mi je jedan od uzora i stvarno je ljudina. Čak su nam i životne priče slične. Dobro, on je bio u tvor-za, a ja nisam ali tu smo negdje. On se isto pitao Jebote, hoću ja moć' napisati pjesmu sad kad sam se prestao drogirat'. Onda je napravio onaj album It's allright, pa bluegrass iz '95 i sve do najnovijeg Transcedental blues. Po meni je napravio bolje albume nego prije kad je bio narkoman. Dylana isto obožavam, to je krasan čovjek koji me također inspirirao. Imao je isto gadan život pun prekretnica, čak je jedno vrijeme bio i kršćanin. Eto, to su gubice, jebi ga.

Mislim da je baš Dylan jednom prilikom rekao Ne vjeruj rockeru poslije tridesete?

Zašto sad svira? Ne, prije svega ja nisam rocker. Mene bi se moglo više svrstati u neki slavonski pandan bluesera. Kad si blueser onda to radiš do smrti, a kad si rocker onda se voziš u bijesnom automobilu, okružen si trebama, znaš ono sex, drugs and rock&roll. Ja sebe danas ne smatram rockerom nego hrvatskom inačicom bluesmana.

DI SU FRKE?

Sudjelovao si u predizbornoj kampanji HSLSa i SDP-a. Račan se u ono vrijeme kleo u urbanu kulturu no meni se čini da pravih pomaka u tom smislu nije bilo. Kako danas gledaš na to?

Znaš kako ti je to. Ja sam u tom trenutku skočio da pomognem ljudima koji su tražili moju pomoć. Uključio sam se u kampanju Glasa 99 da mlade ljude osvijestimo da izađu na birališta a i zato jer sam liberal ali ne hrvatsko-socijalni liberal ili nešto takvo. Socijal demokracija je O.K. ali to u svijetu vode ljudi koji su brijali '68. Ne znam je li Račan '68 bio u nemirima ali kao čovjek mi se svidio. On je odgajan da bude političar, on je političar i ne znam da li bi nešto drugo i mogao raditi. Kleo se u urbanu kulturu? Kleli su se oni u svašta pa ili nisu uspjeli ili im se nije dalo, ja ne znam. Nikoga ne želim braniti. Glavni je problem što nema prostora za svirke, sad nakon deset godina kako je sve to devastirano. Uzmi jedan Kulušić koji bi trebao biti zaštićen kao i Marque, kao i CBGB. Tu se stvarala umjetnost, sviralo je toliko grupa... Neke američke novinarke su taj klub po zvuku, po opremljenosti i atmosferi uspoređivale s najboljim njuorškim, engleskim i evropskim klubovima. A oni su od njega napravili diskoteku. Sve su te klubove pretvorili u diskoteke. Ne znam da li Lap uopće radi. Moja je želja bila da SDP izađe kao samostalna stranka. Naša vlada je polu lijeva polu desna. 'Ajde ti to pomiri, a naročito po pitanju droge. Što ovi iz HSS-a znaju o drogi? To su krajnje konzervativni ljudi. A ni HNS mi se nešto nije iskazao, znaš ono dvjesto tisuća radnih mjesta i te stvari. Svi su oni imali svoje puš-puš priče ali mislim da se u ovoj zemlji, iako ima toliko problema, ipak stvorio zametak demokracije, ipak se ta stanica raspolovila pa ćemo sad pratit' trudnoću. Ja očekujem da će Zagreb za deset godina, kad moj sin bude imao šesnaest, biti grad u koji će dolazit' bandovi, u kojem će se on moći bavit' čime hoće i što je najvažnije naći posao i normalno živjet'. Sanjam takvu Hrvatsku sretnih ljudi. Mogao sam i ja otići. '93, '94 i '95 sam imao poziva ali nisam htio jer smatram da mi je mjesto ovdje. Nekad je postojala omladinska organizacija, a danas su te organizacije previše raštrkane. Trebalo bi se udružiti isto kao što smo se svi udružili '99 kad smo rušili HDZ. Pa, hajde, Glas 99, Gong idemo napravit' neki koncert i pokazati ljudima da je situacija grozna. Ove iz Močvare tjeraju zato što su kao šprice našli i te gluposti, a kad njihovi kerovi kenjaju, kad su moje cipele pune govana onda je to u redu. Mladi ljudi, to je ono o čemu pričam. Meni nije jasno šta se događa na fakultetima. Među studentima koji su naši budući intelektualci vidim jednu apatiju. Šta je to, di su frke? Nek se malo ugledaju u pariške kolege iz šezdesetih.O.K., teško je, ali bit će ti teško do kraja života ako nešto ne poduzmeš. To je to. Oni su političari jer netko mora vodit' ovu zemlju i to je njihov posao a naš je posao da ih jebemo, a pogotovo posao studenata i mladih. Pustimo seljačine ali klinci sa Sveučilišta, ako žele mjesta gdje bi se okupljali, neka dignu frku. Mladi ste, ako ste dobro organizirani neće vam nitko ništa. Pa šta ako i hoće, i ja imam slomljen nos. Dobro, Budiša se borio za nacionalnu stvar meni je to strano, ali čovjek se borio, on je i danas šepav. Znam ljude u Vinkovcima koji su slomljeni, invalidi, ali su znali zašto se bore. Pa ljudi, ako vam je toliko stalo, nema od kuknjave ništa. To su klinci od osamnaest do dvadeset i sedam godina, to je snaga. Nisam ja snaga, frajer koji je osamnaest godina bio na teškim drogama i alkoholu. Ja sam snaga!? To me ljuti kad me pitaju o politici. Nijedna vlast u nijednoj zemlji ne izvrši obećanje. Na ljudima je da vlast korigiraju i da se izbore za svoja prava. Zato klincima kažem: Ako smatrate da ste sjebani, dignite frku, zato ste tu. Ako piliš po gitari, hajde pili, vrišti: Zašto mi ne daš klub?

Zašto se postaje ovisnik?

To je isto kao da me pitaš zašto ima nesreća na cesti. Nema odgovora buraz, niti ima lijeka da zaštitiš svoje dijete. Ni ljubavlju ga ne možeš zaštititi. Tvoje dijete kad tad završi na nekom tulumu i proba džank. Evo, Gibonnijeva pjesma Posoljeni zrak govori baš o tome. Išao je na jedan tulum na kojem je bio splitski jet-set i za pola sata je trebao doći frajer s horseom. Tada je zazvonio telefon i morao je hitno otići kući. Imao je sreće. I on sam danas kaže: Da nije zazvonio telefon i da sam ostao tih pola, sata probao bi heroin, a kad ga jednom probaš uvijek će ti bit' u glavi. Od deset ljudi koji probaju horse devet će ostati na njemu. Nisam ni za legalizaciju trave. Ja sam za to da čovjek ako je depresivan ode u bolnicu i traži od liječnika pomoć, a ovaj nek' mu prepiše travu ako trava pomaže. U Americi sad rade velika istraživanja s THC-om i još će trava ispasti prava bombica, ali to treba sačekat'. Za te sam stvari. Onda više ne bi bilo papaka koji će klincima uvaljivati drogu. Ja nekad, kad me moja bivša doktorica pozove na razgovor, odem u Vinogradsku bolnicu i onda vidim kakva je situacija. Sve više klinaca od dvanaest, trinaest godina se bodu, čovječe. Ne da šmrču, puše travu, bodu se! Klinku od trinaest godina je majka našla kako je kolabirala. U Hrvatskoj postoji jebeni zakon za koji su krivi desničari po kojem maloljetnike koji imaju problema s drogom ne primaju u bolnicu. Njih se to ne tiče. Klinka je 12 sati bila u kolapsu. U tri sata popodne joj se to desilo, a tek su je u tri u noći hospitalizirali. To su grozne stvari. Samo nek' oni brbljaju tamo u Saboru, bolje neka pričaju kako da zaštite škole. A što se tiče crkve, bolje da klincima rade klubove nego što grade te svoje palače. Nisu svi klinci sportaši, ne zanima svakog klinca lopta, igralište, trčanje, skokovi u vis i dalj. Netko voli čitat', netko voli laboratorij. Dajte to djeci, a mise držite po kiši, po snijegu, boli me kurac... Moj sin će na godinu u osnovnu školu, za šest, sedam godina će bit' klinjo od trinaest koji će mrzit svog tatu. I jebi ga, ja znam da ga ne mogu zaštititi. Nitko to ne može. Oni se moraju pitat' kako to da se droga pojavljuje u osnovnim školama. To su neke stvari na koje treba obratiti pažnju, kužiš. Mrak, buraz, mrak.

HALID I JOLE

Što si čitao, možda Charlesa Bukowskog?

Jesam, čitao sam ga, njegove knjige su mi zabavne. Postao je jako star i cuger je bio... Sve je to cool, ali u vrijeme ovisnosti sam se jako zapostavio i nisam imao vremena ni za čitanje ni za filmove jer misliš samo na drogu. Ujutro se probudiš i znaš da si moraš nabavit' za danas i za sutra ujutro da bi mogao šibat'. Ono što sam od '84 zapostavio danas ponovno učim. Sreća je da imam vrlo obrazovanu ženu koja me uči i daje mi knjige, koja mi čita knjige jer sam ja previše nervozan za to. Zadnje mi je čitala Razgovori s Bogom od onoga Amerikanca. To je fantastična knjiga koju bi svakom popu dao, a naročito katoličkom.

Ima li razlike između Halida Bešlića i Joleta?

Ima, ima razlike. Halid Bešlić zna pjevat' a Jole ne zna.

Hoće li tvoj nastup s Folkestrom biti comeback Haligali Halida?

To će biti moj nastup s tim fantastičnim sastavom za koji spremam jednu šaljivu pjesmu, a možda otpjevam i koju Halidovu. Uglavnom, bit će zabavno.

...

I bilo je zabavno, ali možda malo prekratko. Večer nakon našeg razgovora Bare je praćen Folkestrom i Ristom iz Plaćenika izveo samo tri pjesme. Dvije u spomen na Haligali Halida, čovjeka koji je početkom devedesetih živio u njemu, i jedan svježi pomaknuti narodnjak. Ubrzo nakon nastupa, praćen brižnim menadžerom Tomislavom Petrovićem, otišao je kući. Poklonivši mi tekst nove pjesme, koju je pred oduševljenom masom otpjevao, naglasio je da je njegov autor Halida M. iz Sarajeva.

Disko đokej

Bila je subota
Mene obuzela dosada
I baš drugarice me nazvale
U disko bi otišle

Nisam puno razmišljala
Fino se uredila
I baš završilo je šminkanje
Po mene došle drugarice

I čim ušle smo u disko
Ja ugledah lice to
Mladić prekrasan
I od sreće zapjevam

Disko đokej mi je jako lijep
Na glavi ima konjski rep
Disko đokej mi je jako lijep
Na glavi ima konjski rep

Drma po mašinama
Sve igra gustim obrvama
I sva sam se uzbudila
Baš bi ga poljubila

I počeo je drum i bas
Vrištalo se na sav glas
I počeo je bas i dram
A ja njemu zapjevam

Disko đokej mi je jako lijep
Na glavi ima konjski rep
Disko đokej mi je jako lijep
Na glavi ima konjski rep

Tekst: Halida M. iz Sarajeva

Razgovarao: Karlo Nikolić
Foto: Vjekoslav Skledar
04/2001

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe