O
tome kako je Popović rasturao na pozornici
Barney: Koliko
te ja znam, Edo, ti dosta slušaš mjuzu.
Edo: Može se tako reći.
Barney: Je
si li ikad imao aspiracija da se okušaš u glazbi?
Je si li ikad uzeo gitaru i probao s glazbom?
Edo: A tko nije. Imao sam gitaru,
naučio sam tri akorda, A, D i G, s kojima su drugi
napravili karijere, ali ja sam ti beznadan slučaj,
glazbenog talenta nemam ni mrvicu, i to ti je to.
Maštao sam ko klinac o tome, dok sam tonuo u san
zamišljao sam kako rasturam gitaru na pozornici,
i na tome je ostalo. Vrhunac moje muzičke karijere
je kad me je jednom Ripper pozvao u podrum kod Splendida
di su oni tada vježbali. I kad sam jednom, na vrhu
Kraljina nebodera, gledao snimanje njihova spota.
Otamo su se lijepo vidjeli reflektori na Maksimiru,
igrala se neka tekma. Pretpostavljam da je to lijep
osjećaj, mislim biti na stejdžu i činiti sretnim
nekoliko stotina ili tisuća ljudi. Nešto slično
osjetio sam proljetos u kafeu Woodoo u Osijeku,
gdje sam u sklopu FAK-a, čitao pred stotinjak
ljudi. Čitanje sam počeo pjevajući Dinamo ja
volim, i nije zvučalo loše. I dok sam čitao
osjetio sam neku čudnu energiju, prožimanje publike
i izvođača, bilo je stvarno dobro. Mogu samo zamisliti
kako se Ripper osjeća.
Ripper: Drago mi je da je Edo
Popović prisustvovao, kao i većina mojih prijatelja,
samo našim najznačajnijim koncertima, gdje se to
što je sad spomenuo moglo i osjetiti. Molim se bogu
da na svim svojim koncertima doživljavam ovo o čemu
on priča, ali za to mi je potrebna nevjerojatna
mašta. Iskreno to kažem, ali nakon devet godina
to nije čest slučaj. Ne volim odrađivati svoj posao,
naime, to nije posao, nego poslanje, ali ne sjećam
se kad sam zadnji put doživio nešto slično. Odnosno
sjećam se, ali to su neke piknjice u historiji.
Sve ostalo je kurčina.
Edo: Sad si me sjebao. Gledao
sam vas dosta često, uvijek ste sjajno zvučali,
i uvijek sam osjećao tu neku, ne znam, ajmo reći
magiju. Doduše, nisam vas dugo čuo u živo, malo
sam se povukao iz opticaja. Jeste li uopće u posljednje
vrijeme svirali u Zagrebu?
Ripper: Svirali smo Kerempuh,
u okviru turneje koju smo imali početkom godine,
koncert je bio odličan, i osjetio sam to. Drago
mi je da si prisustvovao dobrim koncertima.
Barney: Imaš
li želju objaviti knjigu svojih tekstova?
Ripper: Još nisam dovoljno
zreo za to. Mogu o tome razmišljati, i vjerojatno
ću si to, kao kompletni artista, priuštiti za nekih
deset godina. Trenutačno ne. Čovjek treba imati
i poriv, a ne samo želju. Edo, zašto si ti tako
malo objavljivao? Samo dvije knjige.
Edo: Rekao si da čovjek, ako
hoće učiniti nešto, treba imati, ne samo želju,
već i potrebu. A ja, kad je proza u pitanju, nisam
imao ni želju niti potrebu da pišem. Dvije tri godine
guštao sam u plodovima prve knjige, a onda su mi
se počele dešavati stvari puno zanimljivije od literature.
Prvo brak, pa onda dijete...
Ripper: Sad si mi rekao nešto
užasno. Upravo sam imao tu namjeru, al sam skužio
da je to totalni horor-show...
Edo: Kaj, oženit se?
Ripper: Da. Pazi, sad će on
reći da nije.
Edo: Pa nije. Meni je to bio
gušt, uopće me se nije ticalo ništa, bolio me kurac
hoću li ikada više objaviti išta, ili neću. Bilo
mi je stalo samo da prehranim obitelj, ja sam rođeni
lovac. Tada ne samo da nisam pisao priče, nego nisam
ni čitao ništa, osim Sportskih novosti.
Ripper: Odlično, i to je literatura.
Edo: Pa i je. I tako punih
deset godina bio sam out. E, a onda sam se
vratio. Nego, palo mi je nešto na pamet. S obzirom
na to da ste ti i Čumandra - koji piše odlične proze
i pjesme, crta odlične stripove, ukratko koji je
totalni kreativac, ali ništa ne objavljuje - da
ste, dakle, Čumi i ti djeca Zapruđa, ima li u ovom
kvartu nešto što pogoduje rastu takvih tipova?
Ripper: Nemojmo mistificirati.
Zapruđe, kao i bilo koji kvart, je užasno zatvorena
cjelina, i najnormalnije je da od 10.000 ljudi koji
tu žive desetorica nešto naprave. Od toga su sigurno
petorica u zatvoru nešto napravila, a druga petorica
na polju umjetnosti. Dakle, i jedni i drugi ništa
ne rade. Bitno je igrati tako da u Zapruđu osvojiš
tri boda, a preko Save ako se ulovi bod, super.
O
Klubu (Popović & Ripper unplugged)
Barney: Bilo
bi mi vrlo zanimljivo vidjeti vas dvojicu na pozornici,
ali u unplugged varijanti.
Edo: Kaj, da ja sviram klavir,
a on da čita moje priče? Ili da ja čitam njegove
pjesme? Mogu ja to, mislim da bi to bilo OK.
Ripper: To o čemu pričaš i
nije toliko neizvedivo. Ono što ja mislim raditi
u budućnosti, a zove se Klub, ujedinit će
umjetnike raznijeh vrsta, pa tako ću za taj klub
tražiti tipove poput Ede Popovića. Dapače, od njegove
branše njega među prvima, ako ne i prvog.
Barney: Je
li Klub vezan uz neki određeni prostor, ili
je to projekt?
Ripper: To je projekt koji
se zove Klub, koji ne mora biti vezan uz
određeni prostor. Dapače, on neće imati svoj prostor,
ali će okupljati ljude iz različitih umjetnosti.
Premda je takve ljude vrlo teško okupiti, zato što
svaki od njih ima svoj film.
Edo: To je dobra ideja. Prije
svega zato što iz takvog projekta, takve komunikacije,
korist mogu izvući svi, pa i pisci.
Barney: Kad
si spomenuo Klub sjetio sam se zagrebačke
klupske scene koja je osamdesetih bila užasno jaka.
Ripper: Vjeruj mi, pamćenje
te samo opterećuje. Nemoj pamtiti. To se neće vratiti.
Neće postojati ta bolja vremena u kojima ćemo se
vratiti u stari, dobri Kulušić i slušati
Pixiese. I to nije samo naš problem, riječ
je o svjetskim trendovima. Što se muzike tiče, ona
je globalizacijom postala nebitna, izgubila je i
svoje smiješno nastojanje da mijenja svijet. Danas
važe drugi kriteriji. Hoću reći da klubovi više
nisu nositelji muzičkih trendova. Govorim to iz
vlastitog iskustva. Na zadnjoj ploči surađivao sam
s jednim amsterdamskim producentom i upravo je to
i njegovo iskustvo. Vrijeme giganata, vrijeme bendova
poput Stonesa, je definitivno prošlo. Mogu
reći nažalost, jer sam i ja isto tako pomalo relikt.
Edo: Koliko ćeš ovako trajati?
Imaš li predodžbu budućnosti ili ćeš naprosto improvizirati?
Ripper: Kad ostaneš bez benda,
a ja sam već pet mjeseci bez benda, svako jutro
imaš priliku upitati se jesi li pekar ili muzičar?
Ali sam se tih pet mjeseci intenzivnije bavio muzikom
nego u posljednjih osam godina, jer sam prije, iz
lagode, drugima prepuštao mnoge stvari koje su se
ticale muzike. Izgubio sam desnu i lijevu ruku,
postao sam kljast. I 2045. bit ću muzičar, ako me
bog poživi, ali su formacije poput benda sve nepopularnije,
to su vrlo skupi i vrlo spori sistemi. Bend je najskuplja
igračka na svijetu. Ne znam konačno rješenje, ali
znam da sam to nanjušio još prije pet, šest godina.
Tada sam rekao da Pips&Chips&VideoClips,
bez obzira na unutarnje odnose, ne mogu trajati
u 21. stoljeću. Za 21. stoljeće predvidio sam Klub,
koji će se koristiti mnogim blagodatima, pa i blagodatima
Interneta. A cilj će nam opet biti doći direktno
do čovjeka, do čovjeka s imenom i prezimenom.
O
jutarnjem ritmu iliti kako riješiti problem droge
Barney: Edo,
pitanje za kraj: koje godine ćeš objaviti desetu
knjigu?
Edo: Pitanje ti je odlično.
Vidi, ja sam dosad s puno sarkazma govorio o piscima
koji dnevno pišu karticu teksta i objavljuju roman
godišnje. Sad mi nije do takve zajebancije. Ulovio
sam dobar ritam, ustajem oko osam, ispratim sina
u školu, natočim kavu koju je omiljena supruga skuhala
i ostavila u termosici, sjednem za kompjutor i pišem.
Do proljeća 2001. imat ću novi rukopis, ili se to
kaže kompjutoropis. I tako svake godine.
Ripper: Reci, da li i u Utrinama,
kao i u Zapruđu, djeca od 5. do 8. razreda imaju
samo jutarnji turnus zato što postoji latentna opasnost
da maltretiraju profesore kad padne noć. Znaš ono,
zimi je u pola pet noć, a desilo se to već u OŠ
Karl Marx, koju nevoljko zovem OŠ Zapruđe.
Zamisli, popodne idu u školu klinci kojima se oko
pet već spava, a džombe idu ujutro, samo zato da
bi Edo Popović mogao pisati knjige. Pa jebo te,
da te jebo.
Edo: U Utrinama djeca od 5.
do 8. razreda idu u školu prije podne ne zato što
postoji opasnost da mlate profesori, niti zato da
bih ja mogao pisati, već da izbjegnu bliske kontakte
s dilerima, koji noću kruže po kvartu.
Ripper: Računa se da se dileri
nešto kasnije dižu.
Edo: Pa da. Dobro se netko
dosjetio kako riješiti problem droge. Tko će se
zajebavati s dilerima, neka ih, dovoljno je da djeca
idu u školu dok ovi spavaju.
Koordinirao: Nenad
Bartolčić - Barney
09/2000
