NOŠEN VJETROM
(OD BESKRAJA OCEANA DO BESKRAJA INTERNETA)
razgovor s Damirom Milošem

Na jedrenje ne nosim knjige. Jedriti za mene znači ne misliti ni na što drugo. Zato volim duge, višednevne plovidbe bez pristajanja kada se posada u potpunosti posveti jedrenju.

Čini se kao da ti beskraj oceana nije dovoljno beskrajan pa si se bacio i na beskraj Interneta. Ovih dana, naime, latio si se i kormila elektronskog časopisa Morsko prase. Otkud jednom jedriličaru zanimanje za takav projekt?

Moram priznati da bih se morao pomučiti kad bih pokušao odgovoriti na postavljeno pitanje, jer ono upućuje (mene samoga) na nešto u meni (o čemu bih morao govoriti), na nešto što se u jednom trenutku aktiviralo i u Internetu prepoznalo nešto... nešto?! Mislim da tako postavljeno pitanje (i odgovor) pripadaju starim "poetikama" koje u dubini duše (najčešće genijalne) traže razloge svekolikog stvaranja i vlastita postojanja, narcisoidno držeći samo do svoje posebnosti. Ja, barem se iskreno tome nadam, oduvijek sam promatrao svijet oko sebe (i onaj koji se upija kroz knjige) pokušavajući mu se prilagoditi na najbolji mogući način. Internet jest stvarnost, ja se toj stvarnosti ovim projektom samo pokušavam prilagoditi.
Kad već uspoređuješ beskraj oceana s beskrajem Interneta, mogu reći da sam imao sreće upoznati beskraj oceana i shvatiti da se on ne proteže između dvije obale kontinenata, već da tajna njegova beskraja prvenstveno ispunjava njegovu dubinu. Plošnost kojom se najčešće predočava beskraj nema ničeg s beskrajem oceana. Svaki vjetar, svaki val, oluja, mijenja oblik tog vodenog beskraja, a čovjekov strah, mašta, usamljenost, neprestano nalaze nove sadržaje u tajni njegove dubine. Zato često upotrebljavam riječ "dubljina" kada govorim o oceanu, jer ona mnogo sadržajnije govori o toj golemoj vodi.
Internet, premda često predstavljen mrežom koja je prekrila cijeli svijet, nadam se iskreno, i sam nema ničeg s tom plošnošću. I on skriva svoju dubljinu, poput oceana. Nadam se da je izazovna u najmanju ruku kao ona oceana.

Zašto baš Morsko prase, a ne, na primjer, Morsko jare?

Morsko jare, koliko je meni poznato, ne postoji. Morsko prase postoji, i jednom ćemo ga prilikom pokušati opisati. Najkraće rečeno izgleda poput tinte. Da, one tinte kojom se nekoć pisalo. Osim toga, u svijetu najpoznatiji jedriličarski časopis nosi ime morski konj. Oni koji nas budu čitali na engleskom, odmah će shvatiti povezanost.

Kako si koncipirao e-zine? Na kojem kursu i kojim temama ćeš jedriti?

Ako već govorimo jedriličarskim jezikom, mogu odgovoriti ovako: do određene snage vjetra, ili snage valova, može se jedriti u bilo kojem smjeru. Ali, za svaki brod, ma kako on velik bio, postoji određena snaga vjetra kojoj se jedrilica (brod) ne može suprotstaviti, kada mora zaploviti kursom kojeg određuje vjetar. Jasno, osim broda, tu granicu određuje i posada. Slabije uigrana posada prije će ustuknuti pred snagom vjetra, ili će, ne shvaćajući da su već odavno upali u zamku, nešto gadno zeznuti. Mi smo krenuli kursom koji bi se mogao zvati "esejiziran doživljaj mora, oceana, življenja na moru, s morem"... a kamo će nas to odvesti, vidjet ćemo.

Tko su članovi redakcije, da ne kažemo posade?

Ima nas dosta, većina za sada skriveni. Istinu govoreći ovu ideju s elektronskim časopisom već smo odavno počeli smišljati, ali sve je postalo jasno kad smo upoznali Darka Stipaničeva, kad smo shvatili da nam se pridružio čovjek koji može riješiti sve tehničke strane ovog projekta. Uz to, Darko je jedriličar, piše o kuhanju (brodskom) i s istim entuzijazmom poput svih nas učestvuje u ovom projektu. Imena? Dovoljno je reći San žutih zmija. Popović je jedan od bitnih članova redakcije jer je kasno počeo jedriti. To znači da je prije naučio pisati, ili da zna kako pisati o onome što mu se sada događa na moru. Tanja Čorak, Živko Matutinović... za sada dosta.

Može li se Morsko prase, gledano dugoročno, a s obzirom na relativno malen broj korisnika Interneta u Hrvatskoj - održati na tržištu?

Mi u to ne sumnjamo, uostalom pripremili smo dobru taktiku, nismo prvi put na početku nekog projekta i ne bojimo se budućnosti. Štoviše, nestrpljivi smo.

Književni kuloari pričaju da tvoj novi roman samo što nije otisnut. Predstavi nam ga.

Da, i ja sam tako čuo. Ako se još dobro sjećam priča je dosta komplicirana, tj. radi se o nekoliko radnji koje se događaju istovremeno ali u različitom vremenu, da bi se na kraju spojile u rješenje zagonetke. Jasno, ta zagonetka uopće nije bitna. Imao sam malo problema oko naslova romana, jer Čegec je htio da se zove "pička", ali smo ipak našli kompromisno rješenje, tako da se sada zove Klitostora. U vrijeme kad je predlagao taj naslov još nije bio u ministarstvu.

Igor Mandić, kritičarski mogul, poderao je tvoj prethodni roman Kravata. Plašiš li se ponovljenog napada i uopće - što misliš o kritičarima i kritici?

Nisam pristalica one česte uzrečice, kako je glavno da se piše, bez obzira piše li se o nekoj knjizi dobro ili loše. Meni je čast da gospodin Mandić pročita moju knjigu, na tome mu se uistinu divim, jer očito je (prema onome što piše) da je pročita od početka do kraja. Međutim, književne naočale kojima on čita knjige nemaju dioptriju koja bi mu omogućavala prepoznati bilo što u mojem tekstu osim - užasa i osjećaja odvratnosti. Ja gospodina Mandića razumijem i cijenim. U njegovim godinama nema razloga mijenjati dioptriju. Biti će mi čast ukoliko smogne snage i strpljenja pročitati Klitostoru. O kritici, proznoj, na žalost nemam što misliti jer je tako rijetka da svaka veseli.

Pisac si iz školske lektire. Kakav je to osjećaj i hoćeš li opet pisati za djecu?

Bijeli klaun, roman za djecu koji je uvršten u lektiru, imao je čudan tijek postojanja. Napisao sam ga iz nekakvog ogorčenja, naime kritičari su tvrdili da ne znam napisati razumljivu priču, da namjerno kompliciran stvari kako bi izgledalo teško, itd... Ideja mi je bila napisati nešto za djecu, jer njima se nema što lagati, mazati oči. Iskreno, taj sam roman napisao za dva dana. I, gle, kad je izašao dobio je prvu nagradu tada priznatog natječaja Politikinog zabavnika. Na žalost, bilo je to neposredno pred rat, a drugo izdanje, kad je rat već pokazao sve svoje najgore strane, nosilo je pečat "Nagrada politikinog zabavnika". Ipak, roman se zadržao na tržištu i eto sada se priprema peto izdanje. Osobno mislim da su mi druga dva romana za djecu Zoe i Nepoznata priča bolji od Bijelog klauna. Ja sam pisao još dosta tekstova za djecu, nekakve igrokaze, ali sve bez većih pretenzija. Trenutno nemam potrebu pisati za djecu. Uostalom, ja sam za njih već mrtav pisac. Na jednom književnom susretu s djecom jedne osnovne škole jedno od pitanja bilo je: koje ste godine vi umrli?

Radiš u ACI-u, uređuješ Morsko prase, pišeš roman godišnje, jedriš... Koliko sati ima tvoj dan? Ili još bolje - koliko Damira Miloša postoji?

Ne znam, teško mi je odgovoriti na tako postavljeno pitanje. Veseli me ono što radim i često puta ne primjećujem koliko traje dan. Kad pišem trudim se da ne dođem u fazu ispisivanja teksta, pokušavam da mi se tekst ne zatvori u nekakav unaprijed prepoznatljiv sadržaj. Rezultat toga je da često puta jedva čekam da se probudim i da vidim što će se dalje događati s tekstom. Kad mi stvar pobjegne, kad izgubim kontrolu pa se sve nekako slije u nekakav logički završetak, onda mi je najteže. Onda pokušavam to što prije završiti, skratiti, jer sve počinje ličiti na noćnu moru.

Koju knjigu nosiš na jedrenje?

Na jedrenje ne nosim knjige. Jedriti za mene znači ne misliti ni na što drugo. Zato volim duge, višednevne plovidbe bez pristajanja kada se posada u potpunosti posveti jedrenju.

Koja je najbolja knjiga o moru?

Od naših knjiga... Veli Jože. Tamo je ispisana sama bit doživljaja mora. Kada galiot uz pomoć oluje shvaća što je to sloboda. Ako ne misliš samo na naše knjige, onda je to svakako Poe. Nije bitno što je napisao, ali je shvatio da mu more dozvoljava bilo što.

Znademo da to želiš, ali vjeruješ li da ćeš ikad oploviti svijet?

U početku sam bio siguran da ću ga oploviti. Nakon, kad sam upoznao nekoliko načina na koji se može oploviti svijet i kad sam shvatio da mi odgovara samo jedan način (a to je u regati), sve je manje mogućnosti da se to i ostvari. Naime, u pitanju je novac. Najbolji jedriličari brzi su onoliko koliko novaca mogu potrošiti.

Razgovarao: MVST (Moderna vremena Surfing Team)
04/2000

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe