|
Blesavo je, ali stoji kako se pisci,
u principu, međusobno ne podnose. Ajde, shvatio bih
to kad bi u igri bila velika lova... ili velike počasti.
Ništa od toga ovdje nije u igri. Mi smo ti u blatu,
i tučemo se oko kostiju. Ne razumijem tu logiku.
Razgovor s Edom Popovićem, autorom glasovite zbirke
priča Ponoćni boogie započeli smo u meksičkom
restoranu u Zagrebu, dan prije no što će njegova druga
knjiga priča San žutih zmija ugledati svjetlo
dana, kao prvi u nizu naslova koje Moderna vremena
namjeravaju objaviti u idućih nekoliko mjeseci. Nakon
ljute meksičke hrane, nekoliko tekila i treće runde
Corone, koja je imala razblažiti ljutinu, skoro
smo odustali od razgovora. No, ipak...
Zašto pauza od trinaest godina?
Ne znam. U svakom slučaju pauza nije bila planirana.
Posljednja stvar koju sam želio nakon objavljivanja
Boogija bilo je prestati pisati. A prestao
sam pisati. Tih godina, od 1987. do 1991. dosta
sam putovao. Tumarao sam po Njemačkoj, dvije godine
radio sam kao turistički vodič u "Atlasu"
i upoznao sjever Grčke, jug Francuske i Španjolsku,
otkrio sam najljepši grad na svijetu poslije Zagreba
- Sarajevo, što me je koštalo braka... Hoću reći
da sam tada imao pametnija posla od pisanja. Baveći
se svim i svačim valjda sam punio akumulatore za
drugu knjigu, a onda je grunuo rat. Što da ti kažem?
Tih nekoliko godina, od 1991. do 1996., vrlo bih
rado zaboravio. Mijenjao bih te godine za jedan
dan jedrenja. Ne, nitko me nije tjerao da guram
nos u rat, da umjesto priča pišem ratne reportaže...
Tada sam mislio da činim nešto dobro. Danas mislim
da je to bilo gubljenje vremena. Punio sam džepove
novinskim mogulima. Ipak, ne žalim zbog toga. Kakva
korist od žaljenja? Tek, kad opet grune rat ni bog
me neće otjerati iz Zagreba, od obitelji i kompjutora.
Kako bi danas komentirao Ponoćni Boogie?
Zanima me gdje su točke dodira Sna žutih zmija
i Ponoćnog Boogija, kao i ono što te dvije
knjige razdvaja?
Boogie je kao prva ševa, ili prvi joint,
tako nekako. Dogodio se neplanirano, poput svih
tih prvi-put-stvari. U tom smislu puno je neobuzdaniji
i spontaniji od Sna žutih zmija. San žutih
zmija pisao sam u grču. Bilo je teško vratiti
se pisanju proze nakon desetogodišnje apstinencije,
a još teže mi je bilo obračunati se s novinarskom
polovicom sebe. Dvije i pol godine bauljao sam po
labirintu, a onda mi je Branko Čegec rekao neka
se prestanem izmotavati, neka naprosto napišem knjigu.
Bio je to besplatan, ali dobar savjet. Eto.
RASPRODAJA
ARALICE
Prva je tvoja knjiga zapamćena kao štivo koje
je donijelo atmosferu Bukowskog, rockerski milje potaknut
boomom novog vala, vrlo emocionalna proza, tek s primjesama
gorčine. Što je od toga ostalo u tvojim novim pričama?
Bukowski je mrtav, rock je mrtav, novi val je ostario,
ostario sam bogme i ja, emocije ovih dana nisu in,
od svega što si spomenuo samo je gorčina još uvijek
u điru, ali nju sam odjebao. A kakve su moje nove
priče? Odlične, hvala na pitanju. Prvoklasna roba.
Samo što se od literature danas ne može živjeti.
Usput, čujem da je DHK napravio cjenik prema kojem
će se piscu za autorski arak isplaćivati tisuću
maraka bruto. Znači da bi neki pisac za roman od
dvjesto stranica imao dobiti kojih 8.000 maraka
neto. Malo, čovječe, premalo, čak i za one koji
štancaju roman godišnje. Nastranu to što je ovdje
onako kako jest, i što u Hrvatskoj nema izdavača
koji će toliko platiti piscu koji se ne zove Aralica
ili tako nekako, mene ovdje više veseli računica
tih tipova iz DHK. Naime, uzmemo li da normalan
pisac jedan roman piše dvije godine, njegova bi
mjesečna plaća, prema ovima iz DHK, bila otprilike
330 maraka. Takva računica nije daleko od one prema
kojoj kila mozga košta jednu marku.
Spominješ Aralicu. Njegove se knjige dobro prodaju
pa mu se mogu isplaćivati veći honorari.
Klinac se prodaju. Zimus si na rasprodaji u antikvarijatu
na Zrinjevcu njegov razvikani hit, onaj o piscu
i izdavaču, mogao kupiti za devet kuna, a kompletnog
klasika mogao si dobiti za kojih sto kuna. Toliko
o jagmi za njegovim djelima.
Kakva je uloga novca u stvaralačkom procesu?
O tome, nažalost, ne znam ništa. I to ne samo zato
što trinaest godina nisam objavljivao. Mogu tek
zamisliti kako bi bilo sjajno za knjigu dobiti neku
lovu s kojom bi se moglo pristojno živjeti, recimo,
pola godine. O tome, stari moj, mi možemo samo sanjati.
Spasiti nas može jedino Nobel. Usput, već
imam spremljen govor kad mi uvale Nobela
za bilo što, za mir, rat, književnost, svejedno.
Gospodo, reći ću im, nisam posve siguran da je nagrada
došla u prave ruke, ali sam zato stoposto siguran
da je lova došla u prave ruke.
MUKA
PO NOVINARSTVU
Od čega živiš? Koliki je tvoj honorar za ovu knjigu?
Živim tobože od novinarstva. Lova je posve pristojna,
daleko pristojnija od 330 maraka mjesečno, ali...
Novinarstvo mi se smučilo. Zašto? Čitaš li ti novine,
gledaš li televiziju? Toliko smeća na jednom mjestu,
toliko prljavštine, laži, podvala, gluposti... Dosta
mi je, ispadam iz igre. Ne, ne želim ja sebe amnestirati,
niti mislim da sam nedužan. Nitko tko je radio u
novinama nije čist. Što se novinarstva tiče, čisti
su samo oni novinari koji od 1991. do danas nisu
objavili ni retka. U svakom slučaju do lipnja ću
smisliti nešto bolje od novinarstva, ili ću na koljenima
narediti omiljenoj supruzi da me izvoli hraniti
sve dok se od literature ne bude moglo živjeti.
A što se honorara za moju knjigu tiče, od izdavača
i prijatelja Nenada Bartolčića dobio sam vrlo, vrlo
maglovito obećanje da ću, ako, znaš, jednoga dana,
možda, dobiti bla-bla. (U međuvremenu - i prije
nego li se knjiga počela prodavati, a na Edino veliko
iznenađenje - od izdavača je stigla akontacija honorara.
Toliko o magli. - op. u.)
POLUDJELI
PISAC
Obično se drži da novinarstvo pomaže književnosti
i obratno?
Ma, vraga. Većini novina zanimljiviji je neki komad
koji se pojavi pet minuta na televiziji i izblebeće
nešto negoli pisac s dvije ili tri objavljene knjige.
U nas su face s naslovnih stranica, ne računajući
političare i lopine, uglavnom kojekakve teve najavljivačice
i voditeljice plus golišave pevaljke lakih nota.
Koja je to dnevna novina, koji nacionalni i kaj
ja znam kakav sve ne tjednik na naslovnu stranicu
raspalio Roberta Perišića, Zorana Ferića, Boru Radakovića,
Delimira Rešickog, Damira Miloša, Danijela Dragojevića...
Na naslovnu stranicu pisac može doći samo ako poludi
i ukoka nekoga, ili ako mazne gadnu lovu. Potonje
je malo vjerojatno, jer je većina pisaca daleko
od mjesta gdje se dilaju krediti i poduzeća.
Nabrajaš ovdje dosta pisaca? Što je sa ljubomorom
među piscima?
Neki dan smo o tome razgovarali Branko Maleš i
ja. Blesavo je, ali stoji kako se pisci, u principu,
međusobno ne podnose. Ajde, shvatio bih to kad bi
u igri bila velika lova, opet ja o lovi, ili velike
počasti. Ništa od toga ovdje nije u igri. Mi smo
ti u blatu, i tučemo se oko kostiju. Ne razumijem
tu logiku. Zašto bi nekom genijalnom piscu smetalo
to što je drugi genijalni pisac objavio genijalan
roman, ili genijalnu knjigu pjesama. To ti je pasji
mentalitet. Genijalac je zapišao cijeli književni
prostor, sve je to, je li, njegovo i najebao si
ako slučajno uletiš unutra. Ja nisam od takvog materijala.
Ja s guštom čitam Radakovića, Perišića, Delimira,
Ferića, Miloša, i veselit ću se svakoj njihovoj
novoj knjizi, posebice ako ona bude loša.
KNJIGA
NA DLANU
Danas mnogi strahuju da se bliži kraj knjige i
tiskane kulture. Kompjutori će, kaže se, dokrajčiti
knjigu.
Knjigu možda, ali ne i književnost. Sam po sebi
piscu kompjutor nije ništa drugo doli savršenija
verzija role papira na kojoj je navodno Kerouac
pisao roman Na cesti. Ali umrežen kompjutor!
Boro Radaković tvrdi da je Internet uskrsnuće Aleksandrijske
biblioteke. Potpisujem tu izjavu. Loša strana svega
je to što se u pozadini revolucionarnih izuma kriju
priče o moći, novcu, kontroli i tako dalje. Tehnološka
revolucija kojoj smo svjedoci nije pritom izuzetak,
ali to me ne brine sve dok se mogu koristiti prednostima
koje mi pružaju gospoda Macintosh, Microsoft i Internet.
Uostalom, i ovaj razgovor bit će objavljen na webu.
Usporedimo li prosječne naklade časopisa i novina
za kulturu s brojem posjeta prosječnoj web stranici
ispada da će te više ljudi pročitati objaviš li
priču u online verziji nego u tiskanoj verziji.
Ipak, ne vjerujem da je neki užitak čitati knjigu
od petsto stranica na monitoru. Na tvom dlanu vidim
budućnost knjige. U boljoj budućnosti, doduše, neće
biti knjižara, ali će svatko doma imati kompjutor
i digitalni tisak. Sami ćemo tiskati knjige. Bit
će i dalje gušta držanja knjige u ruci i čitanja,
ali više neće biti gušta krađe knjige u knjižarama.
razgovarao: Simo Mraović
03/2000
Home
- Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica
tajni - Vremenski stroj
- Zadovoljstvo u tekstu - Tako
je govorio Zaratustra - Sto godina
samoće - Vodič kroz galaksiju
- Slike s izložbe
|
