GORAN RADMAN
razgovor

Hrvatska kao mala zemlja i nema ništa nego sve svoje ljude i jedini pravi prirodni resurs, prava i društvena i ekonomska i kulturna vrijednost jesu ljudi koji su se tu rodili, koji su tu odgajani u jednom kulturnom, političkom, jezičnom miljeu, i po tom su jedinstveni. I njihova znanja koja su baš u takvim uvjetima stvorili jesu taj nekakav strategijski resurs Hrvatske na koji se sve mora okrenuti.

Goran Radman generalni je direktor tvrtke Microsoft Hrvatska. Stručno obrazovanje stekao je na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju međunarodnih odnosa Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Bio je suradnik, novinar i urednik brojnih novina, časopisa i publikacija te autor i koautor više članaka i knjiga iz područja međunarodnih odnosa i medija.
U stručnoj karijeri bio je savjetnik za međunarodne odnose Predsjedništva SRH (1984.-1987.), direktor Televizije Zagreb (1987.-1990.), te direktor tvrtke MicroLAB (1992.-1996.).

U proljeće ove godine informatičari su se javno obratili hrvatskoj vladi u namjeri da skrenu pažnju na brojne probleme s kojima je informatička branša suočena. Kakav je bio efekt toga?

Mi u informatičkoj struci osjećali smo veliki zastoj u razvoju jer prethodno razdoblje svi mehanizmi koji su funkcionirali u društvu bili su ustvari zaustavljači razvoja, a da ne govorim o tome da su ekonomski mehanizmi cijelo vrijeme deprivirali tu jednu relativno mladu i nejaku industriju, ili struku, kako god hoćeš. Nju su sve dosadašnje ekonomske mjere dotukle, a ona posljednja, s PDV-om stvarno i do kraja. Tako da je, ja bih rekao, velikim dijelom i struka glasala za promjenu, prevladala je želja da se nešto promijeni, ne da se vrati na staro, mada je Hrvatska u 80-im bila relativno moderna, suvremeno organizirana, informatički organizirana zemlja koja je imala saborski odbor za informatiku, imala je cijeli niz institucija, imala je relativno povoljan položaj u odnosu ne samo na susjede, nego na svijet, bila je prisutna u procesima. Signal za uzbunu bila je i verzija vladinog programa koji je, kad je ugledao svjetlo dana, naišao na pravi revolt u informatici. Naime, program vlade koji je objavljen tamo negdje u ožujku, ne sadrži riječ informatika, informatičko, dakle uopće ne spominje ni na koji način nove tehnologije, niti opće ne referira to kao neko mjesto, a da ne govorimo o tome da smo mi očekivali da će to biti jako važno mjesto. Uopće ga ne tretira. I spontano se pojavila jedna potreba da se digne glas u javnosti, koji je na kraju oblikovan kroz jednu udrugu koja već godinama, u stvari ne uspijeva ispuniti svoju funkciju, ali je jedina postojeća profesionalna udruga u Hrvatskoj koja mogu reći okuplja najveći dio hrvatskih informatičara, a to je Hrvatski informatički zbor.
Rezultat je bio jedno javno pismo upućeno premijeru i predsjedniku s potpisom nekoliko ljudi među kojima sam bio i ja, gdje smo rekli da stvari nisu dobre i da ih treba drastično promijeniti i da umjesto očekivanja koje smo imali od nove vlasti, ona ne poduzima ništa, i tako dalje... Nakon toga se puno toga zakuhalo, javni pritisak koji je napravljen rezultirao je s nekoliko poteza, dakle imalo je nekog efekta. Jedan potez je bio da je Mesić odlučio prihvatiti na jedan način tu inicijativu i formirati jednu radnu grupu kojoj je zadatak bio da napravi jednu svoju interpretaciju vizije informatičkog razvoja Hrvatske. Vlada je paralelno s time formirala jedan veliki tim ljudi, odnosno najprije definirala projekt, a kasnije, okupila ljude na projektu dugoročnog razvoja Hrvatske, kojeg bi jedan podsegment bila i informatika. Treća stvar, negdje tokom ljeta ove godine, vlada je opet svjesna da proces nekakve strategije i svega drugog nije dovoljno brz da se stvari događaju, odlučila formirati vlastiti Ured za informatizaciju. Dakle, unazad 6 mjeseci dogodile su se barem tri stvari. A četvrta, o tome ću govoriti malo kasnije, je u stvari stvaranje javnosti oko te teme, tako da kad podvučem crtu na kraju, mislim da se ipak nešto dogodilo. Da je stvar postala javna, da se više o njoj ne priča iza zatvorenih vrata, iza zidova, i da u njoj sudjeluju ne samo ljudi na vlasti nego i šira javnost. E sad, koji će biti rezultati, to je ovoga časa teško reći.

Da, teško je biti prorok... pogotovo u današnjoj Hrvatskoj.

Prvo, Mesićeva grupa je napravila nekakav svoj dokument, dala ga na uvid javnosti, predsjednik ga je odobrio, ali kao i razni drugi dokumenti koje rade predsjednikove radne grupe, i oni su završili negdje između predsjednika i vlade. Drugo, ta radna grupa koju je vlada formirala, još uvijek nije objavila svoje dokumente, ili rad nekakvih sedamnaestak radnih skupina, od kojih je jedna i za informatiku. Ovih dana se govori o tome da je jedna radna verzija dokumenta interno komunicira, ali još nije dostupna javnosti. I treće, formiran je Ured za informatizaciju. I on je negdje skriven.
Ako zanemarimo ove radne grupe koje rade na oblikovanju nekakvih političkih dokumenata, možda je najkonkretnija ova s Ured za informatizaciju. Ako sam dobro razumio što vlada želi, želi u stvari napraviti centralno tijelo i intervenirati u postojeću učmalost i inerciju same države, odnosno državne administracije i na neki način sebe modernizirati kao državu. Svjesna pri tome da država u odnosu na druga poduzeća zaostaje u upotrebi suvremenih tehnologija i da se interno strukturira, organizira, postavi uvjete da državni organi i administracija počnu koristiti tehnologiju, što je prije svega unapređenje vlastitoga rada, i s druge strane da onda rezultat takvoga boljeg organiziranja države budu i kvalitetnije i jeftinije usluge građanima. No ako opet zanemarim i to što je tek na početku, i čega će se rezultati vidjeti tek naredne godine, onda mi se ipak kao najveći, najozbiljniji rezultat čini ipak javnost. Mislim da je u ovih zadnjih šest mjeseci napravljena javnost oko te teme, vrlo žustre rasprave u časopisima, na webu, za i protiv ovoga i onoga, ali ipak tema je jako otvorena, ljudi koji nemaju veze sa strukom su počeli o tome govoriti, razmišljati, zauzimati stav oko toga i na neki način sve to zajedno pridonosi osvještavanju pozicije informatičkoj industriji, informatike u društvu i stavljaju u kontekst nekih potreba hrvatskoga razvoja. Mislim da je to najbolji i najveći rezultat.

Međutim, tehnologije koje bi mi trebali uvesti se toliko brzo razvijaju, a mi tako sporo radimo... čak i strateške pomake. Jer sad se šest mjeseci radi na se radi na nekakvoj ideji, pa se daljnjih šest mjeseci radi na organiziranju, pa će onda ne znam koliko trebati vremena da se počne praktično djelovati, što znači da ćemo opet izgubiti barem godinu i pol do dvije.

Pa tu je nekako i koncepcijski najveća razlika između tih svih inicijativa koje su se pojavile i bila, ako mogu reći, ova radna grupa okupljena oko Mesića rekla je: Tu nemamo što posebno izmišljati. Mi se moramo prikloniti onome što je u svijetu ovoga časa napravljeno do jedne mjere to lokalizirati, prilagoditi našim potrebama i jednostavno se u to uključiti. Evropa ima isti taj problem. Strukturno je različit jer mi zaostajemo, ali je karakter problema isti. Idemo to preuzeti i idemo upotrijebiti sve one iste mjere i mehanizme koje koristi ovoga časa Europa da bi zaustavila svoje zaostajanje. Dok je ova grupa koju je vlada okupila imala neku drugu, ozbiljniju, dugoročniju, znanstveniju ambiciju da napravi jedan ozbiljan dugoročni program razvoja. Mi mislimo da je to jednim dijelom gubitak vremena i energije, zato što su te stvari poznate, ne treba ih ponovo otkrivati. Radi se o tome da ih se primijeni. Da se nešto napravi. Čini se da je najveći problem u neorganiziranosti, u nefokusiranosti države da jednostavno te stvari počne raditi, a ne da raspravlja, da osmišljava, koncipira, i ne znam šta sve već ne radi, analizira tu situaciju...
Mi mislimo da u Hrvatskoj ima potencijala, onoga, s jedne strane naslijeđenoga od prije, koji nije umro, nije nestao, koji je tu, prisutan je, s druge strane, taj modernitet o kojem ti govoriš, ta svakodnevna mijena o kojoj ti govoriš ipak ne prolazi mimo Hrvatske. Ljudi individualno, pojedinačno, na razini tvrtki i pojedinaca u tome sudjeluju. Pitanje je samo da li se ta energija i na koji način koristi da bude društveno značajna, ili da se iskoristi u neku svrhu. Ali to su baš koncepcijske ozbiljne razlike i kad vidim danas o čemu se razgovara, ipak mislim da danas još uvijek nemamo u vlasti ljudi koji shvaćaju što se to događa. I dokle god ne budemo imali ljude koji su do kraja svjesni tih trendova u svijetu i naše pozicije u njemu, dotle ne možemo ni očekivati neke radikalnije pomake. Naime, svugdje je država, aktualna vlada, promotor te promjene i nositelj te promjene. Zašto? Zato što posjeduje tu kritičnu masu moći da reagira u kratkom vremenu. To nitko drugi ne može. Individue, tvrtke i organizacije se mogu prilagođavati, ali vlade mogu puno napraviti u kratko vrijeme samo ako hoće. Kad se uključiš u rasprave onda to vidiš. Npr. ideja o hrvatskoj brodogradnji. Onda vidiš da to ide u potpuno krivom pravcu. Ideja o hrvatskoj brodogradnji je ideja o obnovi industrijskih, socijalističkih industrijskih resursa Hrvatske. Ili ideja o hrvatskom turizmu na isti način. Mi hoćemo obnoviti ono što je kao bilo dobro prije 20 godina. To više ne postoji. Ne postoji u obliku resursa koji su raspoloživi ovdje u Hrvatskoj, niti ne postoji kao činjenica na svjetskom tržištu. Ti danas odeš za puno manje novaca na Sejšele ili na Maldive nego što sebi možeš priuštiti da tjedan dana provedeš u Poreču. I to je nova činjenica. Isto tako je nova činjenica da jeftinije možeš brodove izgraditi u Koreji ili Maleziji, nego što ih možeš raditi u Hrvatskoj. Ideja da se sve to vrati uz velika odricanja, velike kapitalne investicije same države, je potpuno kriva ideja.

Da, sklonost nekakvim retro-koncepcijama jedno je od bitnih određenja "suvremene" Hrvatske.

I umjesto da sada kreneš i kažeš OK - razoreno je, itd. deset godina je diskontinuitet, ne možeš sada obnavljati ono što je bilo prije deset-petnaest godina - idemo stvarati novo, stvarati moderno, preskočiti ono jedno razdoblje i ubaciti se u drugo, a onda vidjeti što s tim napraviti.
U ovoj zemlji nitko o tome nije govorio, dan danas nitko ne govori. Jer se nema vremena, od UNS-a, HIS-a i ne znam koga sve drugoga koji se nameću kao puno važnije teme, umjesto da netko recimo kaže - sanjao sam Hrvatsku za petnaest godina tako i tako. Nitko od političara, ljudi koji vode ovu zemlju to nije napravio. A za mene je to jednako ostala notorna činjenica. Uvijek ima globalizacija koje su neminovne. Koje nose jednako pozitivne i negativne stvari. Ali je to činjenica, to je nešto što se neće promijeniti. Stvara se jedno globalno tržište, stvara se jedna nova politička i ekonomska zajednica u svijetu, koja ima neke svoje norme, svoje zakone, zakone i Hrvatska sebe mora smjestiti, projektirati i organizirati kako bi bila dio toga, kako bi maksimalno iskoristila ono što ona ima, kako bi funkcionirala i sačuvala ono što je vrijedno i na neki način to podijelila sa svijetom. Zahvaljujući telekomunikacijama, jesi li usred Tihog oceana, ili usred Europe, postalo je potpuno svejedno, geopolitički. Kad sve to razgrneš, shvaćaš da Hrvatska kao mala zemlja i nema ništa nego sve svoje ljude i da je jedini pravi prirodni resurs, prava i društvena i ekonomska i kulturna vrijednost jesu ljudi koji su se tu rodili, koji su tu odgajani u jednom kulturnom, političkom, jezičnom miljeu, i po tom su jedinstveni. I njihova znanja koja su baš u takvim uvjetima stvorili jesu taj nekakav strategijski resurs Hrvatske na koji se sve mora okrenuti. Problem je u tome što ljudi odlaze van, bježe ... I da imam prilike odlučivati o sudbini ove zemlje i definirati njezinu strategiju, onda ne bih imao nikakve dileme da su upravo ljudi ta centralna točka. Kad kažem ljudi onda mislim na apsolutno sve što ima veze s tim ljudima, dakle, od trenutka kad se rode, pa do trenutka kad su ekonomsko, društveno i socijalno najsposobniji, bi oni trebali biti cijelo vrijeme u centru pažnje. Tako da kad stavim ljude u centar strategije razvoja, ja više nemam nikakve dileme više oko toga. Kako stvoriti uvjete tim ljudima prvo da ostanu ovdje, da se bave onime što najbolje znaju raditi. Da Hrvatska pogleda što mi to za razliku od drugih možda radimo bolje ili drukčije. Da se okrenemo onome što nitko drugi nema. I ja vjerujem da bi u takvoj potražnji jedan Festival igranog filma, ili neki domaći film mogli biti puno kvalitetniji proizvod nego, recimo, nekoliko vijaka za automobile. Mi imamo tolike ekonomske potencijale za tu novu ekonomiju o kojoj govorimo, koja je strategijski, koncepcijski potpuno zanemarena. Zašto se onda nitko ne okrene i ne vidi da je to nešto što moramo potencirati i razvijati. Ako imamo talentirane i sposobne ljude koji dobro pjevaju, sviraju, crtaju i ne znam što sve ne, to je ta nova ekonomija o kojoj govorimo. Koji su obrazovani u fundamentalnim znanostima, ili znanjima dobro. Koji su dobri matematičari, fizičari i dr. To je ta nova ekonomija. I njima treba davati uvjete da se iskažu.

A kako se tu uklapa Microsoft Hrvatska?

Ono što je veza s mojom industrijom je da će se najveći dio toga iskristalizirati kroz softver. Taj intelektualni potencijal i pojedinca i društva će se na neki način oblikovati kroz softver. Softver je izraz toga intelektualnog kapitala. I ja onda kad uspoređujem sve druge stvari, onda jako lako mogu doći do toga što treba napraviti u obrazovanju, što treba napraviti u školama, vrtićima da bi na kraju rezultat bio dobar, što treba napraviti s klasičnim industrijama da bi rezultat bio dobar, što treba učiniti s kulturnim potencijalima ove zemlje da bi rezultat bio dobar. Uopće ne mislim da se tu radi o nekim silno velikim novim novcima. Ja mislim, dapače, da se uopće ne radi o novim novcima. Mislim da s postojećim novcima koje imamo mi to sve možemo napraviti. A da ne govorimo o tome da u svijetu, barem na tržištu kapitala postoji silna količina jednog pokretnog novca koji traži mjesto svoje najbolje oplodnje. I to traži takve projekte. Traži mjesto gdje će mu investicija donijeti najbrže rezultate. I kad sve to onda staviš, onda vidiš da se ne radi o ničemu drugom nego o odlukama, dakle sposobnosti onih koji odlučuju da svoju viziju povežu s konkretnim, svakodnevnim odlukama koje donose. I da prvo razviju, barijere koje tim potencijalima onemogućuju razvoj, dakle da ih oslobode, i drugo, da onda pametno investiraju. Ništa drugo. Umjesto da troše novce, da ih investiraju. Da ih ulože u ono što će donositi samo po sebi novu vrijednost.
Mogu ti pričati o PC-ima u školama, o pristupu internetu, o tome zašto kod nas ima 5 internet providera, a u Bugarskoj ih ima 270, ili u Albaniji 40. A mislim da se radi samo o odlukama, ne radi se ni o kakvim novim novcima. To je tema. To je za mene bitno. Da netko prepozna, ili da je u stanju prepoznati da jedan Festival animiranog filma, recimo ili animirani zagrebački film jest stvarna specifičnost i vrijednost ove zemlje i da se u njega isplati investirati jer će on donositi onu novu ekonomsku vrijednost. Oko njega će se okupljati oni novi krugovi intelektualnog potencijala, intelektualnog kapitala koji ova zemlja uvijek na globalnome tržištu može puno bolje iskoristiti nego neki vijak. Iako i vijci nisu naravno bezvrijedni, i bolje da su dobri vijci, nego nešto drugo što se uopće neda prodati.

U kolikoj su mjeri ispunjena očekivanja i planovi Microsofta u Hrvatskoj?

Naša očekivanja i planovi nisu ispunjeni. Potencijal Hrvatske... barem u našim očima i našoj analizi kad smo se spremali za otvaranje poslova ovdje, naša su očekivanja bila veća. Nismo ni investirali, ni razvijali svoj posao onom dinamikom koju smo očekivali. Tržište nije reagiralo, a zatim smo se susretali s mjerama koje su nas dekuražirale, jednostavno nas nisu motivirale da više dajemo. No, kao i drugi i mi smo se prilagodili ovoj situaciji. Ali, to opet ima veze s onim prvim, sa stvaranjem nekakvih općih uvjeta za nešto što mi predstavljamo, a to je jedan novi tip industrije koji ovdje nema prirodan okoliš. Naša sudbina, naša strategijska prisutnost u Hrvatskoj je vezana uz sudbinu domaće informatičke industrije, jer je naš poslovni model takav. Mi bez razvijene domaće industrije ovdje nemamo što puno tražiti. I ove četiri godine su bile, prije svega investirane, prije svega, u to da razvijemo lokalno tržište, da doprinesemo razvoju s naše strane, da osposobimo lokalne tvrtke, tehnološki, komercijalno, organizacijski, da budu suvremene i da rade na kvalitetan način, a s druge strane da pritiskamo, guramo državu, društvo da stvara preduvjete za jedan brži i dinamičniji razvoj.
Kad gledam što je napravljeno u ove četiri godine, kad uspoređujem onda vidim recimo da su neke zemlje koje su daleko iza nas u startnoj poziciji napravile puno više, npr. Rumunjska, Bugarska, one zemlje za koje svi znamo da su ekonomski zaostalije od Hrvatske. Ali u ovom segmentu se drastično brže razvijaju nego Hrvatska. Mi tu tempom i dinamikom zaostajemo, a onda s time rekao bih i Microsoft.

A što će biti ubuduće?

Što će biti ubuduće? Pa ... isto. Mi nismo ni od čega konkretno odustali, u pogledu našeg prisustva i dalje smo aktivni i razvijat ćemo se, ali smo možda malo oprezniji i pametniji nakon ove četiri godine i nismo se skloni zalijetati nego ćemo vjerojatno pokušati uklopiti se u neku sporiju, ali nadamo se konačno i definitivnu pozitivnu promjenu nakon ovih godina depresije i poraznog poslovanja.

Ono što na neki način svjedočimo u Hrvatskoj u posljednje dvije godine je boom Interneta, pojavljuje se sve više Internet providera. Što će Microsoft na tom području ponuditi?

To nije zapravo naše neposredno tržište. Telekomunikacije i pristup Internetu nisu naš dio posla. Mi bi vrlo rado vidjeli i veći broj Internet tvrtki u Hrvatskoj jer su oni naši partneri velikim djelom, jer koriste našu tehnologiju... Apeliram na oprez tu jer mi još uvijek nemamo infrastrukturno i tržišno okruženje kao što je kod drugih zemalja. Ovdje sve tvrtke posluju u uvjetima monopola, gdje se pristup Internetu na neki način dodatno otežava, nemaju konkurenciju, virtualnu konkurenciju na tržištu i moraju da bi dobili korisnike drastično snižavati svoje marže, odnosno zaradu, a s druge strane, sve su troškovno zavisne o onome tko im osigurava pristup Internetu, a to su Hrvatske telekomunikacije. Mislim da je to kritična točka. Vlada bi trebala biti dosljednija i efikasnija i deregulirati tržište telekomunikacija. Tim prije što su naše nacionalne telekomunikacije jednim dijelom privatizirane i ne postoji više nekakav razlog da ih se čuva od konkurencije. Tu barem kad je riječ o Internetu i dinamici rasta broja Internet korisnika zaostajemo za drugima. Pokušavamo biti partneri svim tim tvrtkama i pomagati im tehnološki, organizacijski i marketinški da uspiju. Ali vidimo da rezultata dolazi puno teže i bolnije nego što je to slučaj u nekim drugim zemljama. Mislim da je potrebno deregulirati tržište telekomunikacija kao prvi ozbiljni uvjet i onda pokušati nešto dalje raditi.

Broj korisnika Interneta se svakodnevno povećava...

Ali to ne ide onim tempom, onim smjerom, koji bi htjeli... S jedne strane konkurencija u stvari ne donosi onoliki fizički rad koji bi mi htjeli. Pravih korisnika Interneta ima još uvijek vrlo malo u odnosu na hrvatsku populaciju. Zašto? Zato što oni prelaze od jednog providera k drugome. Svaki od providera akumulira svoj broj pa ispada da je taj broj jako velik kad se zbroji pojedinačno broj korisnika Globalneta, Iskona, HT-a, onda se dobiva pristojna brojka. Međutim pravih, jedinstvenih korisnika Interneta je još uvijek malo u odnosu na hrvatsku populaciju. Zašto? Zato što je to još uvijek skupo. Još uvijek to zahtijeva investiciju u nekakvu opremu. Pa zahtijeva kontinuirane troškove za plaćanje relativno visokih impulsa... Tako da si to još uvijek veliki broj ljudi ne može priuštiti, ne postoji nikakva društvena stimulacija toga.

Postoji li u Microsoftu neka osmišljena strategija oko promoviranja odnosno podržavanja projekata, možda ne toliko u komercijalnoj sferi, koliko u kulturološkoj?

To smo i dosad radili. Ja ostajem osobno oko toga dosta motiviran i zainteresiran i mislim da to treba raditi. Tu nema nikakve veze sa profitom, sa nekom ekonomskom logikom, ali svugdje gdje se pojavi inicijativa ispred svoga vremena i ispred svojih uvjeta zaslužuje podršku. Bez obzira da li se dogodila u širem smislu riječi u kulturi, ili u užem smislu u likovnoj, knjižarskoj, ili nekoj drugoj sferi. Mi smo to i do sad radili. Svatko tko nam se javljao s molbom da mu pomognemo, zato što je htio tehnologiju koristiti za proboj svoje ideje, a nije za to imao odgovarajućih sredstava, mi smo na razne načine izlazili tome u susret. Ne koristimo te stvari u klasičnom smislu za reklamiranje i za marketing jer mislimo da to nema baš puno smisla, ali u našoj internoj organizaciji se to zove community development. Stvaramo neku zajednicu prijatelja tehnologije koji onda zahvaljujući tome što su dobili podršku za svoje ideje će znati bolje upotrijebiti tu tehnologiju i moći će svoje ideje brže i bolje izraziti. Otvoreni smo za sve one koji imaju dobru ideju, ne nailaze na pomoć, podršku, potporu u svom normalnom okruženju, a nemaju dostatna sredstva da bi tu ideju kreativno, tehnološki izrazili, mi smo otvoreni za takvu suradnju. Ja prije svega pokušavam govoriti o tom intelektualnom elementu, a tu je onda i kulturni potencijal, i skrenuti pažnju na to da je to u stvari prednost ove zemlje koja jedina ima smisla.
Mnoge stvari koje smo upropastili zadnjih godina i na neki način gurnuli od sebe... i ti neki festivali koji su bili izraz te avangardnosti, ne samo animiranog filma, mislim da sadrže takve potencijale da ih treba ne gledati u klasičnom smislu institucionalne kulture, nego kao nekakav novi ekonomski resurs. Ja vidim u njima novi ekonomski potencijal, taj novi proizvod Hrvatske. Ja vjerujem da je Eurokaz proizvod i da ga treba takvim prihvatiti. Ili Festival animiranog filma, ili animirani film sam po sebi. Ili Zagrebački solisti, ili Pogorelić, ili likovnjaci. Mislim da su to hrvatski proizvodi i da ih kao takve treba definirati. Za to postojeća organizacija društva jednostavno nije adekvatna. To ni Ministarstvo gospodarstva neće prepoznati, niti Ministarstvo kulture, jer su oni zatečeni u svojim klasičnim stvarima, i naravno zaokupljeni klasičnim stvarima. I nitko od njih neće učiniti taj iskorak i početi na novi način razmišljati. Recimo, da ne govorim, mi kao informatička industrija nemamo uopće neku organizacijske niše u koje nas može Ministarstvo gospodarstva staviti. Ministarstvo gospodarstva kad bi trebalo nekakve programe, onda se konzultira s nekakvim industrijama i onda se zove metaloprerađivačku, kožarsku, tekstilnu, tu nas nigdje nema. Uopće nemamo neki institucionalni okvir kroz koji možemo pričati s ovom državom, nego djelujemo kao pojedinačna poduzeća, ili što je još gore, kao pojedinci. Ja mislim da na kraju, trebat ćemo još jednu alteraciju u vlasti, u izborima, da dođu ljudi iz naše generacije koji jednostavno shvaćaju to, kojima je to jasno.

Razgovarao: Nenad Bartolčić
11/2000

Home - Igra - Pomoć
Gutenbergova galaksija - Prodavaonica tajni - Vremenski stroj - Zadovoljstvo u tekstu - Tako je govorio Zaratustra - Sto godina samoće - Vodič kroz galaksiju - Slike s izložbe